I. Pravni okvir

A. Međunarodno pravo

B. Pravo Unije

1. Primarno pravo

a) UEU

b) UFEU

c) Povelja

2. Sekundarno pravo

a) Direktiva 2000/31

b) Direktiva 2006/123

c) Direktiva 2010/13

d) Direktiva 2015/1535

e) Direktiva 2018/1808

f) OUZP

C. Mađarsko pravo

1. Mađarski Temeljni zakon

2. Mađarski Građanski zakonik

3. Zakon o zaštiti djece

4. Zakon o oglašavanju

5. Zakon o medijskim uslugama

6. Zakon o kaznenoj evidenciji

7. Zakon o javnom obrazovanju

II. Predsudski postupak i postupak pred Sudom

III. Tužba

A. Prvi, drugi, treći i peti prigovor, koji se temelje na povredama Direktive 2000/31, Direktive 2006/123, Direktive 2010/13, članka 56. UFEU‑a kao i članaka 1., 7., 11. i 21. Povelje

1. Prvi prigovor, koji se temelji na povredama Direktive 2010/13

a) Povreda članka 6.a stavka 1. Direktive 2010/13

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

b) Povreda članka 2. i članka 3. stavka 1. Direktive 2010/13

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Povreda članka 9. stavka 1. točke (c) podtočke ii. Direktive 2010/13

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

d) Zaključak

2. Drugi prigovor, koji se temelji na povredi članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31

a) Postojanje ograničenja u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31

1) O članku 6/A Zakona o zaštiti djece

i) Argumentacija stranaka

ii) Ocjena Suda

2) O članku 8. stavku 1.a Zakona o oglašavanju

i) Argumentacija stranaka

ii) Ocjena Suda

b) Opravdanje ograničenjâ na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Zaključak

3. Treći prigovor, koji se temelji na povredama članaka 16. i 19. Direktive 2006/123 kao i članka 56. UFEU‑a

a) Postojanje ograničenja u smislu članaka 16. i 19. Direktive 2006/123 i članka 56. UFEU‑a

1) O članku 6/A Zakona o zaštiti djece

i) Argumentacija stranaka

ii) Ocjena Suda

2) O članku 8. stavku 1.a Zakona o oglašavanju

i) Argumentacija stranaka

ii) Ocjena Suda

3) O članku 9. stavku 12. Zakona o javnom obrazovanju

i) Argumentacija stranaka

ii) Ocjena Suda

b) Opravdanje ograničenjâ u smislu članaka 16. i 19. Direktive 2006/123 i članka 56. UFEU‑a

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

c) Zaključak

4. Peti prigovor, koji se temelji na povredama članaka 1., 7., 11. i 21. Povelje

a) Primjenjivost Povelje na članak 6/A Zakona o zaštiti djece i članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju

b) Postojanje povrede obveza koje proizlaze iz članka 21. Povelje

c) Postojanje ograničenjâ prava i sloboda zajamčenih člancima 7. i 11. Povelje

1) O postojanju ograničenja prava na poštovanje privatnog života, zajamčenog člankom 7. Povelje

i) Argumentacija stranaka

ii) Ocjena Suda

2) O postojanju ograničenja slobode izražavanja zajamčene člankom 11. Povelje

i) Argumentacija stranaka

ii) Ocjena Suda

d) Opravdanje ograničenjâ prava i sloboda zajamčenih člancima 7. i 11. Povelje

e) Postojanje povrede članka 1. Povelje

1) Argumentacija stranaka

2) Ocjena Suda

f) Zaključak

B. Šesti prigovor, koji se temelji na povredi članka 2. UEU‑a

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

a) Obvezujuća priroda članka 2. UEU‑a

b) Povreda obveza koje proizlaze iz članka 2. UEU‑a

C. Četvrti prigovor, koji se temelji na povredama članka 10. OUZP‑a i članka 8. stavka 2. Povelje

1. Argumentacija stranaka

2. Ocjena Suda

IV. Troškovi

1

Svojom tužbom Europska komisija od Suda zahtijeva da:

2

Člankom 4. Europske konvencije o prekograničnoj televiziji, potpisane u Strasbourgu 5. svibnja 1989., određuje se:

„Stranke će osigurati slobodu izražavanja i informiranja u skladu s člankom 10. [Europske] [k]onvencije [za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda] [, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.] i one će jamčiti slobodu prijema, te neće na svojem području ograničavati ponovni prijenos programskih usluga koje ispunjavaju uvjete iz ove [k]onvencije.”

3

U članku 7. stavku 2. te konvencije propisuje se:

„Svi dijelovi programskih usluga koji očigledno štete fizičkom, duševnom ili moralnom razvoju djece i mladeži ne smiju biti na rasporedu kada će ih oni zbog vremena prijenosa ili prijema vjerojatno gledati.”

4

U članku 2. UEU‑a propisuje se:

„Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.”

5

Člankom 4. stavcima 2. i 3. UEU‑a određuje se:

„2.   Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima, kao i njihove nacionalne identitete, koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu. Ona poštuje njihove temeljne državne funkcije, uključujući osiguranje teritorijalne cjelovitosti države, očuvanje javnog poretka i zaštitu nacionalne sigurnosti. Nacionalna sigurnost posebice ostaje isključiva odgovornost svake države članice.

3.   Na temelju načela lojalne suradnje i uz puno uzajamno poštovanje, Unija i države članice međusobno si pomažu pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ.

Države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovora ili akata institucija Unije.

Države članice olakšavaju ostvarivanje zadaća Unije i suzdržavaju se od svake mjere koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Unije.”

6

Članak 7. UEU‑a glasi:

„1.   Na temelju obrazloženog prijedloga jedne trećine država članica, Europskog parlamenta ili Europske komisije, Vijeće može, odlučujući većinom od četiri petine svojih članova uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta, utvrditi da postoji očita opasnost da država članica teško prekrši vrijednosti iz članka 2. Prije nego što to utvrdi, Vijeće saslušava dotičnu državu članicu i može joj uputiti preporuke odlučujući u skladu s istim postupkom.

Vijeće redovito provjerava postoje li i dalje razlozi koji su bili temelj za takvo utvrđenje.

2.   Europsko vijeće, odlučujući jednoglasno, na prijedlog jedne trećine država članica ili Europske komisije te uz prethodnu suglasnost Europskog parlamenta može utvrditi da država članica teško i trajno krši vrijednosti iz članka 2. nakon što pozove dotičnu državu članicu da se očituje.

3.   Ako je utvrđeno kršenje temeljem stavka 2., Vijeće može, kvalificiranom većinom odlučiti da se dotičnoj državi članici suspendiraju određena prava koja proizlaze iz primjene Ugovorâ, uključujući pravo glasa predstavnika vlade te države članice u Vijeću. Pritom Vijeće uzima u obzir moguće posljedice takve suspenzije na prava i obveze fizičkih i pravnih osoba.

Obveze dotične države članice temeljem Ugovora u svakom slučaju i dalje obvezuju tu državu.

[...]”

7

U skladu s člankom 19. stavkom 1. prvim podstavkom UEU‑a:

„Sud Europske unije obuhvaća Sud, Opći sud i specijalizirane sudove. On osigurava poštovanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovorâ.”

8

U članku 49. UEU‑a određuje se:

„Svaka europska država koja poštuje vrijednosti iz članka 2. i koja se obvezuje promicati ih, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. [...]

[...]”

9

U članku 16. stavku 1. UFEU‑a određuje se:

„Svatko ima pravo na zaštitu svojih osobnih podataka.”

10

Člankom 34. UFEU‑a propisuje se:

„Količinska ograničenja uvoza i sve mjere s istovrsnim učinkom zabranjeni su među državama članicama.”

11

Člankom 36. UFEU‑a propisuje se:

„Odredbe članaka 34. i 35. ne isključuju zabrane ili ograničenja uvoza, izvoza ili provoza robe koji su opravdani razlozima javnog morala, javnog poretka ili javne sigurnosti; zaštite zdravlja i života ljudi, životinja ili biljaka; zaštite nacionalnog blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti; ili zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva. Međutim, te zabrane ili ograničenja ne smiju biti sredstvo proizvoljne diskriminacije ili prikrivenog ograničivanja trgovine među državama članicama.”

12

U skladu s člankom 56. UFEU‑a:

„U okviru odredaba navedenih u nastavku, zabranjuju se ograničenja slobode pružanja usluga unutar Unije u odnosu na državljane država članica s poslovnim nastanom u državi članici koja nije država osobe kojoj su usluge namijenjene.

Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, mogu proširiti primjenu odredaba ovog poglavlja na državljane trećih zemalja koji pružaju usluge i koji imaju poslovni nastan unutar Unije.”

13

Članak 57. UFEU‑a glasi:

„Uslugama u smislu Ugovorâ smatraju se one ,usluge’ koje se uobičajeno obavljaju uz naknadu, u mjeri u kojoj nisu uređene odredbama koje se odnose na slobodu kretanja robe, kapitala i osoba.

[...]”

14

Člankom 165. UFEU‑a propisuje se:

„1.   Unija doprinosi razvoju kvalitetnog obrazovanja poticanjem suradnje među državama članicama te, ako je to potrebno, podupiranjem i dopunjavanjem njihovih aktivnosti, pri čemu u potpunosti poštuje odgovornost država članica za nastavni sadržaj i ustroj obrazovnih sustava te njihovu kulturnu i jezičnu raznolikost.

[...]”

15

U članku 166. stavku 1. UFEU‑a određuje se:

„Unija provodi politiku strukovnog osposobljavanja koja podupire i dopunjuje djelovanje država članica, pri čemu u cijelosti poštuje odgovornost država članica za sadržaj i ustroj strukovnog osposobljavanja.”

16

Člankom 258. UFEU‑a propisuje se:

„Ako smatra da neka država članica nije ispunila neku obvezu temeljem Ugovorâ, Komisija o tom predmetu, nakon što je dotičnoj državi dala priliku da se očituje, daje obrazloženo mišljenje.

Ako dotična država ne postupi u skladu s mišljenjem u roku koji odredi Komisija, Komisija taj predmet može uputiti Sudu Europske unije.”

17

Članak 1. Povelje glasi:

„Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Ono se mora poštovati i štititi.”

18

U članku 7. Povelje navodi se:

„Svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.”

19

U skladu s člankom 8. Povelje:

„1.   Svatko ima pravo na zaštitu osobnih podataka koji se na njega ili nju odnose.

2.   Takvi podaci moraju se obrađivati pošteno, u utvrđene svrhe i na temelju suglasnosti osobe o kojoj je riječ, ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi utvrđenoj zakonom. Svatko ima pravo na pristup prikupljenim podacima koji se na njega ili nju odnose i pravo na njihovo ispravljanje.

[...]”

20

Člankom 11. Povelje predviđa se:

„1.   Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice.

2.   Poštuju se sloboda i pluralizam medija.”

21

Članak 14. stavak 3. Povelje glasi:

„Sloboda osnivanja obrazovnih ustanova, uz poštovanje demokratskih načela, te pravo roditelja da svojoj djeci osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima, poštuju se u skladu s nacionalnim zakonima koji uređuju ostvarivanje takve slobode i prava.”

22

U skladu s člankom 20. Povelje:

„Svi su pred zakonom jednaki.”

23

Članak 21. Povelje glasi:

„1.   Zabranjuje se svaka diskriminacija na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, etničko ili socijalno podrijetlo, genetske osobine, jezik, religija ili uvjerenje, političko ili bilo kakvo drugo mišljenje, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, invaliditet, dob ili spolna orijentacija.

[...]”

24

Člankom 24. Povelje predviđa se:

„1.   Djeca imaju pravo na zaštitu i brigu koja je potrebna za njihovu dobrobit. Ona mogu slobodno izražavati svoje mišljenje. Njihovo se mišljenje uzima u obzir u pitanjima koja se na njih odnose, u skladu s njihovom dobi i zrelosti.

2.   U svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, bez obzira na to provode li ga tijela javne vlasti ili privatne institucije, primarni cilj mora biti zaštita interesa djeteta.

[...]”

25

U članku 52. Povelje navodi se:

„1.   Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

[...]

3.   U onoj mjeri u kojoj ova Povelja sadrži prava koja odgovaraju pravima zajamčenima [EKLJP‑om], značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ova odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu.

[...]”

26

Uvodne izjave 8., 10., 18., 21. i 22. Direktive 2000/31 navode:

[...]

[...]

[...]

27

Člankom 1. stavcima 1. i 2. Direktive 2000/31 propisuje se:

„1.   Ova Direktiva ima za cilj doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta osiguranjem slobodnog kretanja usluga informacijskog društva između država članica.

2.   Ova Direktiva usklađuje, u mjeri potrebnoj za postizanje cilja iz stavka 1., pojedine nacionalne odredbe o uslugama informacijskog društva koje se odnose na unutarnje tržište, poslovni nastan davatelja usluga, komercijalna priopćenja, elektroničke ugovore, odgovornost posrednika, kodeks ponašanja, izvansudske nagodbe, mogućnosti tužbe i suradnju između država članica.”

28

U članku 2. te direktive predviđa se:

„Za potrebe ove Direktive, sljedeći pojmovi imaju sljedeća značenja:

[...]

29

U skladu s člankom 3. navedene direktive:

„1.   Svaka država članica mora osigurati da usluge informacijskog društva koje pruža davatelj usluga s poslovnim nastanom na njezinom državnom području udovoljavaju onim nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije.

2.   Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

3.   Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na područja navedena u Prilogu.

4.   Države članice mogu poduzeti mjere za odstupanja od stavka 2. u pogledu određene usluge informacijskog društva ako su zadovoljeni sljedeći uvjeti:

5.   Država članica može, u hitnom slučaju, učiniti odstupanja od uvjeta navedenih u stavku 4. točki (b). U tom slučaju država članica mora u najkraćem mogućem roku obavijestiti Komisiju i državu članicu iz stavka 1. o tim mjerama uz navođenje razloga zbog kojih smatra da se radi o hitnom slučaju.

6.   Ne dovodeći u pitanje mogućnost države članice da nastavi s poduzimanjem takvih mjera, Komisija će ispitati sukladnost između prijavljenih mjera i prava Zajednice u najkraćem mogućem vremenu. Ako Komisija zaključi da mjera nije u skladu s pravom Zajednice, zatražit će od dotične zemlje članice da se suzdrži od poduzimanja predloženih mjera ili da ih hitno privede kraju.”

30

Člankom 4. iste direktive određuje se:

„1.   Države članice moraju osigurati da početak obavljanja i obavljanje djelatnosti davatelja usluga informacijskog društva ne bude uvjetovano prethodnim ovlaštenjem niti bilo kojim drugim zahtjevom jednakog učinka.

2.   Stavak 1. ne dovodi u pitanje režime ovlaštenja koji nisu izričito i isključivo namijenjeni uslugama informacijskog društva [...]”

31

Uvodne izjave 7., 9. i 27. Direktive 2006/123 navode:

[...]

[...]

32

Člankom 1. stavkom 1. te direktive određuje se:

„Ovom Direktivom određuju se opće odredbe kojima se pružateljima usluga olakšava ostvarivanje slobode poslovnog nastana te slobodno kretanje usluga uz istodobno održavanje visokog stupnja kvalitete tih usluga.”

33

Člankom 2. stavcima 1. i 2. navedene direktive predviđa se:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na usluge koje dostavljaju pružatelji s poslovnim nastanom u državi članici.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće djelatnosti:

[...]

[...]

[...]

[...]”

34

Članak 3. stavak 1. iste direktive glasi:

„Ako su odredbe ove Direktive u suprotnosti s odredbom nekog drugog akta Zajednice koji uređuje posebne aspekte pristupa ili izvođenja uslužne djelatnosti u specifičnim sektorima ili za specifične struke, prednost ima odredba drugog akta Zajednice koja se primjenjuje na te specifične sektore ili struke. To uključuje:

35

U članku 4. Direktive 2006/123 se u točki 1. odnosno točki 7. određuje da „usluga” označava svaku samostalnu gospodarsku djelatnost koja se obično obavlja za naknadu, kako je spomenuto u članku 57. UFEU‑a., a „zahtjev” je definiran kao, među ostalim, svaka obveza, zabrana, uvjet ili ograničenje koje je predviđeno zakonima ili drugim propisima država članica ili koje proizlazi iz sudske prakse, upravne prakse, propisa profesionalnih tijela ili kolektivnih pravila strukovnih udruženja ili drugih profesionalnih organizacija, usvojenih pri izvođenju njihove pravne nezavisnosti.

36

U skladu s člankom 16. te direktive:

„1.   Države članice poštuju pravo pružatelja usluga da djeluju u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan.

Država članica u kojoj se pruža usluga osigurava slobodni pristup i slobodno izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području.

Države članice ne smiju uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području ispunjavanjem nekog zahtjeva koji ne poštuje sljedeća načela:

2.   Države članice ne smiju ograničiti slobodu pružanja usluga, ako pružatelj ima poslovni nastan u drugoj državi članici, namećući neki od sljedećih zahtjeva:

3.   Državi članici u koju se pružatelj preseli nije zabranjeno uvođenje zahtjeva u pogledu pružanja uslužne djelatnosti, ako su ti zahtjevi opravdani razlozima javnog reda, javne sigurnosti, javnog zdravlja ili zaštite okoliša te usklađeni sa stavkom 1. Toj se državi članici također ne zabranjuje da u skladu s pravom Zajednice primijeni svoje propise o uvjetima zapošljavanja uključujući one predviđene u kolektivnim sporazumima.

[...]”

37

U članku 19. navedene direktive određuje se:

„Države članice ne smiju primatelju postaviti zahtjeve koji ograničavaju korištenje usluga pružatelja s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, a posebno sljedeće zahtjeve:

38

Uvodne izjave 11., 18., 31., 33., 41., 60., 83. i 104. Direktive 2010/13 glase:

[...]

[...]

[...]

[...]

[...]

[...]

[...]

39

U članku 1. stavku 1. Direktive 2010/13 određuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

[...]

[...]”

40

U članku 2. te direktive predviđa se:

„1.   Svaka država članica osigurava da su sve audiovizualne medijske usluge koje se prenose putem pružatelja medijske usluge koji spada pod njezinu nadležnost usklađene s pravilima sustava zakonodavstva koje je primjenjivo na audiovizualne medijske usluge koje su namijenjene za javnost u toj državi članici.

[...]”

41

Članak 3. stavci 1. i 2. navedene direktive glasi:

„1.   Države članice osiguravaju slobodu prijema i na svojem državnom području ne ograničavaju [ponovne] prijenose audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica zbog razloga koji su obuhvaćeni područjima koja se usklađuju ovom Direktivom.

2.   Država članica može privremeno odstupiti od ovog članka stavka 1. ako se audiovizualnom medijskom uslugom koju pruža pružatelj medijske usluge u nadležnosti druge države članice očito, ozbiljno i teško krši članak 6. stavak 1. točka (a) ili članak 6.a stavak 1. ili se dovodi u pitanje javno zdravlje, ili ona predstavlja ozbiljan i težak rizik od dovođenja javnog zdravlja u pitanje.

Odstupanje iz prvog podstavka podliježe sljedećim uvjetima:

U roku od tri mjeseca od primitka obavijesti o mjerama koje je poduzela dotična država članica i nakon što je zatražila od [Skupine europskih regulatora za audiovizualne medijske usluge (ERGA)] da dostavi mišljenje u skladu s člankom 30.b stavkom 3. točkom (d), Komisija donosi odluku o tome jesu li te mjere u skladu s pravom Unije. [...]”

42

U skladu s člankom 4. iste direktive:

„1.   Države članice i dalje mogu zahtijevati od pružatelja medijskih usluga u svojoj nadležnosti da poštuju iscrpnija ili stroža pravila u područjima koja se usklađuju ovom Direktivom pod uvjetom da su ta pravila u skladu s pravom Unije.

2.   Ako država članica:

može zatražiti od države članice koja ima nadležnost da riješi sve probleme utvrđene u vezi s ovim stavkom. Obje države članice surađuju iskreno i brzo s ciljem postizanja obostrano zadovoljavajućeg rješenja.

Po primitku potkrijepljenog zahtjeva u skladu s prvim podstavkom, država članica koja ima nadležnost traži od pružatelja medijske usluge da poštuje dotična pravila od interesa za širu javnost. Država članica koja ima nadležnost redovito obavješćuje državu članicu koja je podnijela zahtjev o koracima koji su poduzeti radi rješavanja utvrđenih problema. U roku od dva mjeseca od primitka zahtjeva država članica koja ima nadležnost obavješćuje Komisiju i državu članicu koja je podnijela zahtjev o dobivenim rezultatima i navodi razloge u slučaju nemogućnosti pronalaska rješenja.

Bilo koja od tih država članica u svakom trenutku može pozvati Odbor za kontakt da preispita taj predmet.

3.   Dotična država članica može usvojiti primjerene mjere protiv dotičnog pružatelja medijske usluge ako:

Takve su mjere objektivno potrebne, primjenjuju se na nediskriminirajući način i razmjerne su ciljevima koji se njima nastoje postići.

4.   Država članica može poduzeti mjere u skladu sa stavkom 3. samo ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

5.   U roku od tri mjeseca od primitka obavijesti iz stavka 4. točke (a) Komisija donosi odluku o tome jesu li te mjere u skladu s pravom Unije. Ako Komisija odluči da te mjere nisu u skladu s pravom Unije, traži od dotične države članice da se suzdrži od poduzimanja planiranih mjera.

Ako Komisija ne raspolaže informacijama potrebnima za donošenje odluke u skladu s prvim podstavkom, u roku od jednog mjeseca od primitka obavijesti od dotične države članice traži sve informacije potrebne za donošenje te odluke. Rok u kojem Komisija treba donijeti odluku suspendira se do trenutka kada država članica dostavi takve potrebne podatke. U svakom slučaju suspenzija roka ne traje dulje od jednog mjeseca.

6.   Države članice osiguravaju odgovarajućim sredstvima u okviru svojeg nacionalnog prava da pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti učinkovito poštuju ovu Direktivu.

7.   Direktiva [2000/31] primjenjuje se ako nije drukčije predviđeno ovom Direktivom. U slučaju proturječja između Direktive [2000/31] i ove Direktive, ova Direktive ima jaču pravnu snagu, osim ako je drukčije predviđeno ovom Direktivom.”

43

Člankom 6. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2010/13 određuje se:

„Ne dovodeći u pitanje obvezu država članica da poštuju i štite ljudsko dostojanstvo, države članice na odgovarajuće načine osiguravaju da audiovizualne medijske usluge koje pružaju pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti ne sadržavaju:

44

U članku 6.a te direktive predviđa se:

„1.   Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osigurale da su audiovizualne medijske usluge koje pružaju pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti, a kojima bi se moglo naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika, dostupne samo na način kojim se osigurava da ih maloljetnici u normalnim okolnostima neće čuti ili vidjeti. Takve mjere mogu uključivati odabir vremena emitiranja, alate za provjeru dobi ili druge tehničke mjere. One su razmjerne mogućem štetnom učinku programa.

Sadržaj kojim se uzrokuje najveća šteta, poput neopravdanog nasilja i pornografije, podliježe najstrožim mjerama.

[...]”

45

Članak 9. stavak 1. točke (c) i (g) navedene direktive glasi:

„Države članice osiguravaju da se audiovizualnim komercijalnim komunikacijama koje pružaju pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti ispunjavaju sljedeći zahtjevi:

[...]

[...]

46

U skladu s člankom 28.b iste direktive:

„1.   Ne dovodeći u pitanje članke od 12. do 15. Direktive [2000/31], države članice osiguravaju da pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa koji su u njihovoj nadležnosti poduzmu odgovarajuće mjere u pogledu zaštite:

2.   Države članice osiguravaju da pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa koji su u njihovoj nadležnosti ispunjavaju zahtjeve iz članka 9. stavka 1. s obzirom na audiovizualne komercijalne komunikacije koje ti pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa stavljaju na tržište, prodaju i uređuju.

Države članice osiguravaju da pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa koji su u njihovoj nadležnosti poduzimaju odgovarajuće mjere za ispunjavanje zahtjeva iz članka 9. stavka 1. s obzirom na audiovizualne komercijalne komunikacije koje ti pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa ne stavljaju na tržište, prodaju ili uređuju, uzimajući u obzir ograničeni nadzor koji te platforme za razmjenu videozapisa provode nad tim audiovizualnim komercijalnim komunikacijama.

Države članice osiguravaju da pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa jasno obavijeste korisnike kada programi i videozapisi koje su generirali korisnici sadrže audiovizualne komercijalne komunikacije, pod uvjetom da je dana izjava o takvim komunikacijama u skladu sa stavkom 3. trećim podstavkom točkom (c) ili pružatelj ima saznanja o toj činjenici.

Države članice potiču uporabu koregulacije i promicanje samoregulacije putem kodeksâ ponašanja, kako je navedeno u članku 4.a stavku 1., čiji je cilj učinkovito smanjenje izloženosti djece audiovizualnim komercijalnim komunikacijama u pogledu hrane i napitaka koji sadržavaju hranjive tvari te tvari s hranjivim ili fiziološkim učinkom, posebno masti, transmasne kiseline, soli ili natrij i šećere, čije se prekomjerno unošenje u sveukupnu prehranu ne preporučuje. Tim se kodeksima ujedno osigurava da se takvim audiovizualnim komercijalnim komunikacijama ne ističe pozitivna kvaliteta hranjivih aspekata takve hrane i pića.

3.   Za potrebe stavaka 1. i 2. odgovarajuće mjere utvrđuju se s obzirom na prirodu sadržaja o kojem je riječ, štetu koju može prouzročiti, obilježja kategorije osoba koje treba zaštititi kao i prava i legitimne interese o kojima se radi, uključujući one pružatelja usluga platformi za razmjenu videozapisa i korisnika koji su izradili ili učitali sadržaj, kao i interes šire javnosti.

Države članice osiguravaju da svi pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa koji su u njihovoj nadležnosti primjenjuju takve mjere. Te mjere moraju biti izvedive i proporcionalne te se njima uzimaju u obzir opseg usluga platformi za razmjenu videozapisa i priroda usluge koja se pruža. Te mjere ne dovode do nikakvih mjera ex ante kontrola ili filtriranja sadržaja pri učitavanju, koji nisu u skladu s člankom 15. Direktive [2000/31]. Za potrebe zaštite maloljetnikâ, predviđene u ovom članku stavku 1. točki (a), sadržaj kojim se uzrokuje najveća šteta podliježe najstrožim mjerama za kontrolu pristupa.

Te se mjere sastoje, prema potrebi, od sljedećega:

Osobne podatke maloljetnika koje su prikupili ili na drugi način dobili pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa u skladu s trećim podstavkom točkama (f) i (h) ne obrađuje se u komercijalne svrhe, kao što su izravni marketing, izrada profila i ciljano bihevioralno oglašavanje.

4.   Za potrebe provedbe mjera iz stavaka 1. i 3. ovog članka države članice potiču uporabu koregulacije kako je predviđeno u članku 4.a stavku 1.

5.   Države članice uspostavljaju potrebne mehanizme za ocjenjivanje primjerenosti mjera iz stavka 3. koje su poduzeli pružatelji usluga platformi za razmjenu videozapisa. Države članice ocjenu tih mjera povjeravaju nacionalnim regulatornim vlastima ili tijelima.

6.   Države članice mogu uvesti mjere za pružatelje usluga platformi za razmjenu videozapisa koje su detaljnije ili strože od mjera iz stavka 3. ovog članka. Pri donošenju takvih mjera države članice ispunjavaju zahtjeve utvrđene primjenjivim pravom Unije poput onih iz članaka od 12. do 15. Direktive [2000/31] ili članka 25. Direktive [2011/93].

7.   Države članice osiguravaju da su mehanizmi za izvansudsko rješavanje sporova dostupni za rješavanje sporova između korisnika i pružatelja usluga platformi za razmjenu videozapisa povezanih s primjenom stavaka 1. i 3. Takvim se mehanizmima omogućuje nepristrano rješavanje sporova, a korisniku se ne uskraćuje pravna zaštita predviđena nacionalnim pravom.

8.   Države članice osiguravaju da korisnici mogu ostvarivati svoja prava pred sudom u vezi s pružateljima usluga platformi za razmjenu videozapisa u skladu sa stavcima 1. i 3.

9.   Komisija potiče pružatelje usluga platformi za razmjenu videozapisa da razmjenjuju najbolju praksu o kodeksima ponašanja za koregulaciju iz stavka 4.

10.   Države članice i Komisija mogu poticati samoregulaciju putem kodeksa ponašanja Unije iz članka 4.a stavka 2.”

47

U članku 1. stavku 1. točki (b) Direktive 2015/1535 „usluga” se definira kao „svaka usluga informacijskog društva, to jest svaka usluga koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektroničkim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga”.

48

Člankom 5. stavkom 1. te direktive propisuje se:

„Pridržavajući se članka 7., države članice Komisiji bez odlaganja dostavljaju sve nacrte tehničkih propisa, osim ako se njima u cijelosti prenosi tekst međunarodne ili europske norme, u kom su slučaju dovoljne informacije o toj normi; one Komisiji istodobno dostavljaju obrazloženje u kojemu navode razloge za donošenje tehničkog propisa, ako ti razlozi već nisu pojašnjeni u nacrtu.

Države članice, tamo gdje je to primjereno i ako to nisu prije učinile, istodobno dostavljaju Komisiji i tekst osnovnih zakonodavnih odnosno regulatornih odredaba koje se prvenstveno i izravno tiču dotičnih propisa, ako je poznavanje tog teksta potrebno za ocjenu implikacija nacrta tehničkog propisa.

Država članica Komisiji ponovno dostavlja nacrt tehničkih propisa u skladu s gore navedenim uvjetima iz prvog i drugog podstavka ovog stavka svaki put kada unese izmjene kojima se značajno mijenja njegov opseg ili skraćuje prvobitni raspored provedbe odnosno utvrđuju dodatne specifikacije i zahtjevi ili postojeće specifikacije i zahtjevi čine restriktivnijima.

[...]

Komisija o nacrtu tehničkih propisa i svim dokumentima koji su joj dostavljeni bez odlaganja obavješćuje ostale države članice; ona nacrt može uputiti i odboru iz članka 2. ove Direktive radi dobivanja njegova mišljenja te prema potrebi i odboru koji je nadležan za predmetno područje.

Kada su u pitanju tehničke specifikacije ili drugi zahtjevi ili pravila o uslugama iz članka 1. stavka 1. točke (f) drugog podstavka podtočke iii. ove Direktive, Komisija i države članice mogu dostaviti svoje podrobne primjedbe i mišljenja samo u vezi s aspektom mjere koji bi mogao ometati trgovinu [ili, kad je riječ o pravilima koja se odnose na usluge, slobodno kretanje usluga ili slobodu poslovnog nastana operatera usluga], ali ne i u vezi s fiskalnim odnosno financijskim aspektima mjere.”

49

U uvodnoj izjavi 20. Direktive 2018/1808 navodi se:

„Odgovarajuće mjere za zaštitu maloljetnikâ primjenjive na usluge televizijskog emitiranja trebale bi se primjenjivati i na audiovizualne medijske usluge na zahtjev. Time bi se trebala povećati razina zaštite. Pristupom minimalnog usklađivanja državama članicama omogućuje se da razviju veću razinu zaštite [od sadržaja] kojim bi se moglo naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnikâ. Sadržaj kojim se uzrokuje najveća šteta, kojim bi se moglo naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnikâ, ali koji nužno ne predstavlja kazneno djelo, trebao bi podlijegati najstrožim mjerama poput šifriranja i učinkovite roditeljske kontrole, ne dovodeći u pitanje donošenje strožih mjera od strane država članica.”

50

U uvodnim izjavama 1., 4., 10. i 154. OUZP‑a navodi se:

[...]

[...]

[...]

51

Člankom 1. OUZP‑a određuje se:

„1.   Ovom se Uredbom utvrđuju pravila povezana sa zaštitom pojedinaca u pogledu obrade osobnih podataka i pravila povezana sa slobodnim kretanjem osobnih podataka.

2.   Ovom se Uredbom štite temeljna prava i slobode pojedinaca, a posebno njihovo pravo na zaštitu osobnih podataka.

3.   Slobodno kretanje osobnih podataka unutar Unije ne ograničava se ni zabranjuje iz razloga povezanih sa zaštitom pojedinaca u pogledu obrade osobnih podataka.”

52

Člankom 5. te uredbe propisuje se:

„1.   Osobni podaci moraju biti:

[...]

[...]”

53

Članak 6. navedene uredbe glasi:

„1.   Obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega:

Točka (f) prvog podstavka ne odnosi se na obradu koju provode tijela javne vlasti pri izvršavanju svojih zadaća.

[...]”

54

U skladu s člankom 10. iste uredbe:

„Obrada osobnih podataka koji se odnose na kaznene osude i kažnjiva djela ili povezane mjere sigurnosti na temelju članka 6. stavka 1. provodi se samo pod nadzorom službenog tijela ili kada je obrada odobrena pravom Unije ili pravom države članice kojim se propisuju odgovarajuće zaštitne mjere za prava i slobode ispitanikâ. Svaki sveobuhvatni registar kaznenih osuda vodi se samo pod nadzorom službenog tijela vlasti.”

55

Člankom 24. OUZP‑a određuje se:

„1.   Uzimajući u obzir prirodu, opseg, kontekst i svrhe obrade, kao i rizike različitih razina vjerojatnosti i ozbiljnosti za prava i slobode pojedinaca, voditelj obrade provodi odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kako bi osigurao i mogao dokazati da se obrada provodi u skladu s ovom Uredbom. Te se mjere prema potrebi preispituju i ažuriraju.

2.   Ako su razmjerne u odnosu na aktivnosti obrade, mjere iz stavka 1. uključuju provedbu odgovarajućih politika zaštite podataka od strane voditelja obrade.

3.   Poštovanje odobrenih kodeksa ponašanja iz članka 40. ili odobrenih mehanizama certificiranja iz članka 42. može se iskoristiti kao element za dokazivanje sukladnosti s obvezama voditelja obrade.”

56

Člankom 86. te uredbe propisuje se:

„Tijelo javne vlasti, javno ili privatno tijelo može, u skladu s pravom Unije ili pravom države članice koje se primjenjuje na to tijelo javne vlasti ili to tijelo, otkriti osobne podatke iz službenih dokumenata, koje posjeduje u svrhu obavljanja zadaće u javnom interesu, kako bi se uskladio javni pristup službenim dokumentima s pravom na zaštitu osobnih podataka u skladu s ovom Uredbom.”

57

Člankom XV. stavkom 5. Magyarország Alaptörvényea (mađarski Temeljni zakon), u verziji koja se primjenjuje na ovaj spor, predviđa se:

„Mađarska posebnim mjerama štiti obitelji, djecu, žene, starije osobe i osobe s invaliditetom”.

58

Člankom XVI. tog temeljnog zakona određuje se:

„1. Svako dijete ima pravo na zaštitu i brigu potrebnu za njegov pravilan fizički, mentalni i moralni razvoj. Mađarska štiti pravo djece da se identificiraju prema spolu dodijeljenom prilikom rođenja i jamči obrazovanje u skladu s vrijednostima koje se temelje na ustavnom identitetu naše domovine i njezinoj kršćanskoj kulturi.

2. Roditelji imaju pravo odabrati obrazovanje koje treba pružiti njihovoj djeci.”

59

Člankom 4:146 polgári törvénykönyvről szóló 2013. évi V. törvényja (Zakon br. V iz 2013. o Građanskom zakoniku, u daljnjem tekstu: mađarski Građanski zakonik) propisuje se:

„1.   Maloljetno dijete podliježe roditeljskoj skrbi ili skrbništvu.

2.   Roditeljska skrb uključuje pravo i obvezu odabira imena maloljetnog djeteta, odlučivanja o uzdržavanju, obrazovanju i boravištu djeteta, upravljanja njegovom imovinom i osiguranja njegova pravnog zastupanja te pravo imenovanja skrbnika i isključenja osobe iz skrbništva.”

60

U članku 4:224 tog zakonika određuje se:

„Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, skrbnik je zaštitnik, odgojitelj, upravitelj imovine i zakonski zastupnik djeteta pod skrbništvom.”

61

U skladu s člankom 8:1 stavkom 1. navedenog zakonika:

„Za potrebe ovog zakona, primjenjuju se sljedeće definicije:

[...]

[...]”

62

Članak 1. stavak 1. Zakona br. XXXI iz 1997. o zaštiti djece i upravljanju skrbništvom, kako je izmijenjen Zakonom o izmjeni (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti djece), glasi:

„Cilj ovog zakona je utvrditi osnovna pravila prema kojima država, lokalna tijela i fizičke i pravne osobe koje su zadužene za zaštitu djece, kao i druge organizacije koje nemaju pravnu osobnost doprinose, pružanjem usluga i posebnim mjerama, ostvarivanju zakonskih prava i interesa djece i obavljanju roditeljskih dužnosti te sprečavaju i uklanjanju situacije ranjivosti djece, nadomještaju roditeljsku skrb i osiguravaju društvenu integraciju mladih odraslih osoba koje su napustile sustav zaštite djece.”

63

Članak 4. tog zakona glasi:

„1.   Ovaj zakon primjenjuje se:

[...]

3.   Osim osoba iz stavka [1.], ovaj se zakon primjenjuje i na zaštitu djeteta koje nije mađarski državljanin i koje boravi na državnom području Mađarske u slučaju kada bi izostanak privremenog smještaja, obrazovnog nadzora ili imenovanja skrbnika ugrozio dijete ili prouzročio neizbježnu štetu.”

64

Člankom 5. točkom (s) Zakona o zaštiti djece pojam „upravitelj” određuje se na sljedeći način:

65

U skladu s člankom 6/A Zakona o zaštiti djece:

„Kako bi se zajamčilo ispunjavanje ciljeva navedenih u ovom zakonu i ostvarivanje prava djeteta, osobama koje nisu navršile 18 godina zabranjuje se pristup pornografskom sadržaju ili sadržaju koji nepotrebno prikazuje seksualnost ili koji promiče ili prikazuje rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.”

66

Članak 8. stavci 1. i 1.a Zakona br. XLVIII iz 2008. o osnovnim uvjetima za djelatnost oglašavanja i njezinim određenim ograničenjima, kako je izmijenjen Zakonom o izmjeni (u daljnjem tekstu: Zakon o oglašavanju), glasi:

„1.   Zabranjuje se oglašavanje koje bi moglo naštetiti fizičkom, psihičkom, emocionalnom ili moralnom razvoju djece i maloljetnika.

1.a   Osobama koje nisu navršile 18 godina zabranjuje se pristup oglasima koji nepotrebno prikazuju seksualnost ili koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.”

67

U skladu s člankom 9. Zakona br. CLXXXV iz 2010. o medijskim uslugama i masovnim medijima, kako je izmijenjen Zakonom o izmjeni (u daljnjem tekstu: Zakon o medijskim uslugama):

„1.   Pružatelj linearnih medijskih usluga sve programe koje namjerava emitirati – osim informativnih programa, političkih informativnih programa, sportskih programa, najava programa, političkih oglasa, teletrgovine, poruka za podizanje svijesti i oglasa u javnom interesu – prije emitiranja razvrstava u jednu od kategorija iz stavaka 2. do 7.

[...]

6.   Programi se razvrstavaju u kategoriju V. ako mogu negativno utjecati na fizički, psihički ili moralni razvoj maloljetnika, osobito zato što su usmjereni na nasilje ili na promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti ili pak seksualnost prikazuju na izravan, naturalistički ili nepotreban način. Ti se programi označavaju kako slijedi: neprikladni za gledatelje mlađe od 18 godina.

7.   Emisije koje mogu ozbiljno naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika, osobito zbog svojeg pornografskog sadržaja, pretjeranog nasilja ili zato što prikazuju neopravdano nasilje, razvrstavaju se u kategoriju VI.

8.   Vijeće za medije objavljuje, u preporuci, glavna načela svoje prakse u primjeni detaljnih kriterija za razvrstavanje u skladu sa stavcima 2. do 7., signale koji će se upotrebljavati prije i tijekom emitiranja svakog programa te način priopćavanja razvrstavanja, ako je to opravdano javnim interesom zaštite maloljetnika ili potrebom da se osigura ujednačena zaštita maloljetnika.

[...]”

68

Člankom 10. stavkom 1. točkom (d) tog zakona propisuje se da se program iz kategorije V. može emitirati samo između 22 sata i 5 sati.

69

Člankom 24. stavkom 1. navedenog zakona određuje se:

„Komercijalna komunikacija objavljena u okviru medijskih usluga [...] ne smije uključivati niti promicati diskriminaciju na temelju spola, rasnog ili etničkog podrijetla, državljanstva, nacionalnosti, vjere ili svjetonazorskih uvjerenja, fizičkog ili psihičkog invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije.”

70

U članku 32. stavku 4.a istog zakona navodi se:

„Programe koji bi mogli naštetiti fizičkom, psihičkom i moralnom razvoju djece, osobito zato što su usmjereni na prikazivanje seksualnosti, pornografije kao i na promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti, ne treba smatrati oglasima u javnom interesu ili porukama za podizanje svijesti.”

71

Člankom 179. Zakona o medijskim uslugama određuje se:

„[...]

2.   U slučaju utvrđenih problema u odnosu na odredbe stavka 1. i u slučaju povrede relevantnih odredaba ovog zakona i [a sajtószabadságról és a médiatartalmak alapvető szabályairól szóló 2010. évi CIV. törvény (Zakon br. CIV iz 2010. o slobodi tiska i temeljnim pravilima koja se primjenjuju na sadržaje koje objavljuju mediji)], Vijeće za medije mora od države članice zatražiti djelotvornu provedbu mjere kojom je obuhvaćen pružatelj medijskih usluga iz stavka 1. U tom kontekstu Vijeće za medije poziva državu članicu da intervenira kako bi se okončale povrede na koje je Vijeće za medije upozorilo.

[...]

4.   Vijeće za medije može na pružatelja medijskih usluga iz stavka 1. primijeniti pravne posljedice iz članka 187. stavka 3. točaka (b) i (c) i članka 187. stavka 4. ako:

72

Člankom 187. stavkom 3. tog zakona propisuje se:

„Vijeće za medije i [Nacionalno tijelo za medije i telekomunikacije] ovlašteni su, uzimajući u obzir stavke 2. i 8., primijeniti sljedeće pravne posljedice:

73

Članak 67. stavak 1. Zakona br. XLVII iz 2009. o sustavu kaznenih evidencija, evidenciji presuda koje su protiv mađarskih državljana donijeli sudovi država članica Europske unije i bilježenju kaznenopravnih i policijskih tijela biometrijskih podataka, kako je izmijenjen Zakonom o izmjeni (u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenoj evidenciji), glasi:

„Ured za kaznenu evidenciju, pomoću informacijskog sustava kaznene evidencije i u skladu s odredbama ovog zakona:

[...]”

74

Članak 75/B stavci 1. i 3. tog zakona glasi:

„1.   Kako bi se osigurala zaštita djece i spriječila kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog zlostavljanja počinjena na štetu ili uz iskorištavanje djece, s ciljem nadzora nad osobama koje su u izravnom kontaktu s djecom, pod uvjetima utvrđenima u stavcima 2. i 3. te članku 75/C, tijelo za kaznenu evidenciju putem sučelja kojim se može koristiti nakon identifikacije putem usluge elektroničke identifikacije koju obvezno osigurava vlada u skladu sa Zakonom o općim pravilima o elektroničkoj upravi i uslugama povjerenja (u daljnjem tekstu: sučelje) omogućava pristup [sljedećim podacima o dotičnoj osobi:]

[...]

3.   Stavljanje na raspolaganje podataka o dotičnoj osobi putem sučelja može se pokrenuti u sljedećim slučajevima:

75

Članak 9. stavak 12. Zakona br. CXC iz 2011. o javnom obrazovanju, kako je izmijenjen Zakonom o izmjeni (u daljnjem tekstu: Zakon o javnom obrazovanju), glasi:

„Prilikom provođenja djelatnosti povezanih sa spolnom kulturom, spolnim životom, spolnom orijentacijom i spolnim razvojem osobita pozornost se posvećuje odredbama članka XVI. stavka 1. Temeljnog zakona [Mađarske]. Takve djelatnosti ne smiju imati za cilj promicanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti.”

76

Mađarska je 15. lipnja 2021. donijela Zakon o izmjeni, koji je stupio na snagu 8. srpnja 2021.

77

Komisija je 15. srpnja 2021. toj državi članici uputila pismo opomene u kojem je navela da je donošenjem tog zakona navedena država članica povrijedila obveze koje ima na temelju članka 2., članka 3. stavaka 1. i 2., članka 4. stavka 1., članka 6.a, članka 9. stavka 1. točke (c) podtočke ii. i članka 28.b Direktive 2010/13, članka 3. Direktive 2000/31, članka 5. stavka 1. Direktive 2015/1535, članaka 16. i 19. Direktive 2006/123, članaka 6. i 10. OUZP‑a, članaka 34., 36. i 56. UFEU‑a, članaka 1., 7., 8., 11. i 21. Povelje te članka 2. UEU‑a.

78

Dopisom od 15. rujna 2021. Mađarska je osporila navodne povrede.

79

Komisija je 2. prosinca 2021. donijela obrazloženo mišljenje u kojem je ostala pri stajalištu da se Zakonom o izmjeni povređuju odredbe prava Unije navedene u točki 77. ove presude. Posljedično, ta je institucija pozvala Mađarsku da donese potrebne mjere kako bi postupila u skladu s tim obrazloženim mišljenjem u roku od dva mjeseca od njegova primitka.

80

Dopisom od 2. veljače 2022. Mađarska je odgovorila na obrazloženo mišljenje te je ponovila svoje stajalište prema kojem je Zakon o izmjeni u skladu s pravom Unije.

81

Komisija je 19. prosinca 2022. pokrenula ovaj postupak.

82

Odlukama predsjednika Suda od 20. ožujka, 4. svibnja i 29. lipnja 2023. u potporu Komisijinu zahtjevu u ovom predmetu odobrena je intervencija Kraljevini Belgiji, Kraljevini Danskoj, Saveznoj Republici Njemačkoj, Republici Estoniji, Irskoj, Helenskoj Republici, Kraljevini Španjolskoj, Francuskoj Republici, Velikom Vojvodstvu Luksemburgu, Republici Malti, Kraljevini Nizozemskoj, Republici Austriji, Portugalskoj Republici, Republici Sloveniji, Republici Finskoj i Kraljevini Švedskoj kao i Europskom parlamentu.

83

U prilog svojoj tužbi Komisija navodi šest prigovora koji se temelje, prvi, na povredama članka 2., članka 3. stavka 1., članka 6.a stavka 1. i članka 9. stavka 1. točke (c) podtočke ii. Direktive 2010/13, drugi, na povredi članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31, treći, na povredama članaka 16. i 19. Direktive 2006/123 i članka 56. UFEU‑a, četvrti, na povredi članka 10. OUZP‑a i članka 8. stavka 2. Povelje, peti, na povredama članaka 1., 7., 11. i 21. Povelje te, šesti, na povredi članka 2. UEU‑a.

84

Uvodno valja istaknuti da, iako se u okviru petog prigovora Komisija, među ostalim, pozvala na povredu članka 21. Povelje, kojim se utvrđuje opće načelo nediskriminacije, na tu se povredu odnosi i argumentacija koju ističe u prilog svojim prvim trima prigovorima, koja prema njezinu mišljenju doprinosi povredi Direktive 2000/31, Direktive 2006/123, Direktive 2010/13 i članka 56. UFEU‑a, na koju se poziva u okviru potonjih prigovora. Slijedom toga, valja ih ispitati s obzirom na cjelokupnu argumentaciju koju je Komisija iznijela kako bi utvrdila postojanje izravne diskriminacije zabranjene člankom 21. Povelje, kao i s obzirom na argumentaciju Mađarske kojom se u ovom slučaju osporava postojanje takve diskriminacije.

85

Prvi prigovor sastoji se od triju dijelova, od kojih se prvi temelji na povredi članka 6.a stavka 1. Direktive 2010/13, drugi na povredi članka 2. i članka 3. stavka 1. te direktive i treći na povredi članka 9. stavka 1. točke (c) podtočke ii. navedene direktive.

86

Prvim dijelom prvog prigovora Komisija prigovara Mađarskoj da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 6.a stavka 1. Direktive 2010/13 u skladu s kojim države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osigurale da su audiovizualne medijske usluge koje pružaju pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti, a kojima bi se moglo naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika, dostupne samo na način kojim se osigurava da ih maloljetnici u normalnim okolnostima neće čuti ili vidjeti.

87

Ta institucija u tom pogledu ističe, s jedne strane, da, u skladu s člankom 9. stavkom 1. Zakona o medijskim uslugama, pružatelji linearnih medijskih usluga moraju razvrstati programe koje emitiraju u skladu sa stavcima 2. do 7. članka 9. tog zakona. Prema članku 9. stavku 6. navedenog zakona, razvrstavanje u kategoriju V., koja obuhvaća programe „neprikladne za gledatelje mlađe od 18 godina”, primjenjuje se na programe koji mogu negativno utjecati na fizički, psihički ili moralni razvoj maloljetnika, osobito zato što su usmjereni na promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti. S druge strane, člankom 10. stavkom 1. točkom (d) istog zakona propisuje se da se program iz kategorije V. može emitirati samo između 22 sata i 5 sati.

88

Komisija u tom kontekstu ističe da se ograničenje emitiranja predviđeno člankom 9. stavcima 1. i 6. Zakona o medijskim uslugama ne primjenjuje na određene posebne kategorije programa, osobito na oglase u javnom interesu i poruke za podizanje svijesti. Prema mišljenju te institucije, oglas u javnom interesu kratki je informacijski isječak namijenjen privlačenju pozornosti javnosti na važno pitanje. Isto tako, poruku za podizanje svijesti moglo bi se tumačiti na način da označava priopćenje ili poruku osmišljenu u interesu javnosti koja bi se prenosila bez ekonomskog interesa, u nepromidžbene svrhe, uz naknadu ili bez nje, i kojom se želi utjecati na televizijskog gledatelja ili slušatelja medijske usluge radi postizanja cilja u općem interesu.

89

Međutim, prema članku 32. stavku 4.a tog zakona, iz pojmova „oglas u javnom interesu” i „poruka za podizanje svijesti” u smislu njegova članka 9. stavka 1. isključeni su programi „koji bi mogli naštetiti fizičkom, psihičkom i moralnom razvoju djece, osobito zato što su usmjereni na [...] promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti”. Stoga bi pristup programima koji imaju obilježje javne usluge bio uvelike ograničen za programe koji sadržavaju scene kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost.

90

Komisija tako smatra da te mjere predstavljaju ograničenje pružanja audiovizualnih usluga protivno članku 6.a stavku 1. Direktive 2010/13.

91

Prema mišljenju te institucije, to se ograničenje ne može opravdati ciljem sprečavanja prijetnje fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika, s obzirom na to da sâmo prikazivanje homoseksualnosti ili necisrodnog života ne šteti takvom razvoju. Te mjere nisu prikladne za suzbijanje takve prijetnje niti su proporcionalne s obzirom na to da Mađarska nije dokazala postojanje uzročne veze između ograničenja o kojima je riječ i navedenog općeg interesa.

92

U tom pogledu, države članice nisu potpuno slobodne, ako ne postoji dokaz o mogućoj šteti za maloljetnike, tvrditi da su određeni sadržaji potencijalno štetni. Do drukčijeg zaključka ne dovode ni činjenica da se člankom 6.a stavkom 1. Direktive 2010/13 provodi minimalno usklađivanje ni načelo opreznosti ni načelo supsidijarnosti.

93

Komisija u tom kontekstu ističe da se ograničenje pružanja audiovizualnih usluga ne može ni u kojem slučaju temeljiti na članku 6.a stavku 1. Direktive 2010/13 ako se odnosi na sadržaj posebno s obzirom na spol ili spolnu orijentaciju, s obzirom na to da je takvo ograničenje po samoj svojoj prirodi protivno načelu nediskriminacije, koje je opće načelo prava Unije utvrđeno u članku 21. Povelje. U tom pogledu podsjeća na ustaljenu sudsku praksu iz koje proizlazi da se države članice ne mogu osloniti na tumačenje sekundarnog prava koje bi bilo protivno, među ostalim, temeljnim pravima zaštićenima Unijinim pravnim poretkom.

94

U tom pogledu valja utvrditi da se sudska praksa proizišla iz presude od 27. travnja 2006., Richards (C‑423/04, EU:C:2006:256, t. 24. i navedena sudska praksa), prema kojoj se Direktiva 2010/13 primjenjuje i na diskriminacije koje se temelje na promjeni spola dotične osobe, odnosi i na diskriminaciju na temelju rodnog identiteta koji ne odgovara spolu dodijeljenom prilikom rođenja.

95

Ograničenjem emitiranja programa usmjerenih na promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti uklonilo bi se stvarno pojavljivanje, u tim programima, necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba kao i njihova načina života, iako su te osobe sastavni dio društva koje obilježava raznolikost i pluralizam, u skladu s vrijednostima iz članka 2. UEU‑a. Stoga bi članak 9. stavak 6. Zakona o medijskim uslugama dovodio do izravne diskriminacije na temelju spola ili spolne orijentacije, zabranjene člankom 21. stavkom 1. Povelje.

96

Suprotno onomu što tvrdi Mađarska, ta se diskriminacija ne može opravdati na temelju članka 24. stavka 2. i članka 14. stavka 3. Povelje.

97

Kao prvo, što se tiče članka 24. stavka 2. Povelje, Komisija tvrdi da se maloljetnici mogu zaštititi od sadržaja koji nije primjeren njihovoj dobi bez provođenja izravne diskriminacije na temelju spola i spolne orijentacije. Osim toga, sasvim je moguće prikazati rodnu raznolikost na način prilagođen dobi. Iz toga slijedi da članak 9. stavak 6. Zakona o medijskim uslugama nije nužno ni prikladno sredstvo osiguranja zaštite maloljetnika.

98

Naprotiv, različito postupanje na temelju spola i spolne orijentacije koje se tom odredbom provodi poticalo bi osjećaj stigmatizacije i otuđenja osoba, osobito mladih i adolescenta, čiji spolni identitet ili spolna orijentacija ne odgovaraju „tradicionalnim društvenim normama”, čime ta ograničenja uzrokuju veću štetu od one koju sprječavaju, osobito u pogledu maloljetnika.

99

Što se tiče relevantnosti, u tom pogledu, sudske prakse koja proizlazi iz presude Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) od 20. lipnja 2017., Bayev i dr. protiv Rusije (CE:ECHR:2017:0620JUD006766709), koju Mađarska osporava, Komisija tvrdi da je ESLJP u toj presudi odbio tvrdnju prema kojoj bi sâmo spominjanje homoseksualnosti ili otvorena javna rasprava o seksualnim manjinama naštetila djeci ili ranjivim odraslim osobama, pri čemu je istaknula razloge zbog kojih bi informiranje i rasprava bili istinski korisni za socijalnu koheziju. Zaštita od rizika od iskorištavanja i korupcije maloljetnika zbog njihove ranjivosti ne može se ograničiti na odnose među osobama istog spola. Ta pozitivna obveza načelno bi trebala biti jednako relevantna za odnose među osobama suprotnog spola.

100

Ta institucija dodaje da je ESLJP potvrdio tu sudsku praksu u svojoj presudi od 23. siječnja 2023., Macatė protiv Litve (CE:ECHR:2023:0123JUD006143519, t. 210.), u okviru koje je naglasio da ne postoji nikakav znanstveni dokaz ni sociološki podatak koji upućuje na to da bi otvorena javna rasprava o društvenom položaju spolnih manjina negativno utjecala na djecu i da, s obzirom na to da su maloljetnici koji svjedoče prosvjedima u korist prava necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba izloženi idejama raznolikosti, jednakosti i tolerancije, usvajanje tih stajališta može samo pridonijeti socijalnoj koheziji.

101

U ovom slučaju, članak 9. stavak 6. Zakona o medijskim uslugama podrazumijeva da je sâmo prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti jednako štetno kao i nepotrebno prikazivanje nasilja, pornografije ili seksualnosti. Mađarska nije dokazala ni da je u najboljem interesu djeteta osigurati da prikazivanje necisrodnih sadržaja ili načina života bude dostupno tek od navršenih 18 godina.

102

Kao drugo, što se tiče članka 14. stavka 3. Povelje, Komisija osporava da se člankom 9. stavkom 6. Zakona o medijskim uslugama štiti sloboda roditelja da odgajaju svoju djecu u skladu sa svojim osobnim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima jer Mađarska nije pružila uvjerljivo objašnjenje u pogledu načina na koji bi to ograničenje, odnosno nepostojanje ograničenja u pogledu sadržaja, utjecalo na pravo roditelja da slobodno odgajaju svoju djecu.

103

S jedne strane, prava roditelja na temelju članka 14. stavka 3. Povelje treba tumačiti s obzirom na odredbe njezina članka 24. kao i s obzirom na zaštitu prava djeteta. S druge strane, taj se članak 14. temelji na pravu na obrazovanje iz članka 2. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP.

104

Međutim, pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje svoje djece u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima, utvrđeno u članku 14. stavku 3. Povelje, ne može se tumačiti na način da se njime opravdava to da države članice donesu zakonodavstvo kojim se na diskriminatoran način povređuju sloboda izražavanja i ljudsko dostojanstvo drugih osoba, uključujući maloljetnike.

105

Usto, iz presude ESLJP‑a od 7. prosinca 1976., Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (CE:ECHR:1976:1207JUD000509571, t. 50.) proizlazi da je cilj druge rečenice članka 2. tog dodatnog protokola sačuvati mogućnost pluralizma obrazovanja, koji je ključan za očuvanje „demokratskog društva” kao što je to predviđeno EKLJP‑om.

106

Uostalom, Komisija naglašava da se članak 9. stavci 1. i 6. te članak 32. stavak 4.a Zakona o medijskim uslugama ne mogu smatrati „iscrpnijim ili strožim pravilima” u smislu članka 4. Direktive 2010/13 jer su takva iscrpnija ili stroža pravila dopuštena samo ako su u skladu s pravom Unije, što ovdje nije slučaj.

107

Mađarska ističe, s jedne strane, da je na temelju članka 7. stavka 2. Europske konvencije o prekograničnoj televiziji na pružateljima medijskih sadržaja da osiguraju da se programi koji mogu nanijeti štetu fizičkom, psihičkom i moralnom razvoju djece ili adolescenata ne prenose kada će ih potonji zbog vremena prijenosa i prijema tih programa vjerojatno gledati. S druge strane, pružatelji medijskih usluga imaju sličnu odgovornost na temelju odredbi Direktive 2010/13. Tako se člankom 6.a i uvodnom izjavom 60. te direktive posebno naglašava nužnost i važnost zaštite maloljetnika te se predviđaju mjere u tu svrhu.

108

U tom pogledu ta država članica osporava premisu na kojoj se temelji Komisijino rasuđivanje, prema kojem donošenje mjera na temelju članka 6.a stavka 1. navedene direktive pretpostavlja da se odmah utvrdi da su medijski sadržaji o kojima je riječ stvarno štetni za razvoj maloljetnika.

109

Naime, budući da je nemoguće ocijeniti stvarni utjecaj takvih medijskih sadržaja, na državama članicama je da utvrde – s obzirom na minimalno usklađivanje provedeno člankom 6.a stavkom 1. iste direktive i u skladu s načelom opreznosti – medijske sadržaje, programske dijelove ili načine prikazivanja koji su potencijalno štetni za njihov fizički, mentalni ili moralni razvoj. Što se tiče načela opreznosti, Mađarska ističe da pojam „ljudsko zdravlje” uključuje mentalno zdravlje i zdrav psihološki razvoj. Stoga se na to načelo može pozvati kako bi se tvrdilo da ne postoji pouzdan znanstveni dokaz o tome da stavljanje na raspolaganje sadržaja koji bi mogao biti štetan za maloljetnike ne može poremetiti njihov zdrav razvoj.

110

Međutim, Direktivom 2010/13 nisu usklađeni određivanje i tumačenje tih medijskih sadržaja koji se smatraju štetnima, koji se provode na temelju vrijednosti i kulturnih i moralnih poimanja država članica, kao ni razina zaštite koju treba pružiti, i stoga su u isključivoj nadležnosti država članica.

111

Osim toga, svaka država članica slobodna je, na temelju načela supsidijarnosti, odrediti i promicati zaštitu djece i pravo roditelja da odgajaju svoju djecu u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima.

112

Kao prvo, što se tiče sadržaja pravila kojima se u pogledu kategorije V. uređuje razvrstavanje programa na temelju dobi, Mađarska tvrdi da se članak 9. stavak 6. Zakona o medijskim uslugama ne može tumačiti na način da se određeni sadržaji bezuvjetno razvrstavaju u tu kategoriju niti da se ti sadržaji smatraju škodljivima ili štetnima za fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika.

113

Naime, razvrstavanje programa u navedenu kategoriju ovisi o kumulativnim uvjetima navedenima u toj odredbi. S jedne strane, taj program mora moći negativno utjecati na fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika. S druge strane, taj negativan utjecaj može postojati samo ako su potencijalno štetni elementi odlučujući za navedeni program.

114

U tom kontekstu, osim ako su homoseksualnost ili necisrodni život središnja tema programa, sâmo njihovo prikazivanje nije takav odlučujući element.

115

Kao drugo, što se tiče opravdanosti i proporcionalnosti predmetnih mjera, Mađarska podsjeća, s jedne strane, na to da je njihov temeljni cilj u općem interesu zaštita maloljetnika od štetnih medijskih sadržaja čije potencijalne štetne učinke ne mjere sami.

116

Budući da je znanstveno prihvaćeno da obrazovanje, kultura, mediji i društvo utječu na razvoj spolnog identiteta i spolne orijentacije, poučavanje, informiranje i obrazovanje treba prilagoditi dobi te kognitivnom i emocionalnom razvoju dotične dobne skupine.

117

S druge strane, ograničenje koje proizlazi iz članka 9. stavka 6. Zakona o medijskim uslugama ne dovodi do isključenja određenih osoba ili određenih načina života iz javnog prostora i stoga ne dovodi do izravne diskriminacije na temelju spolne orijentacije ili spolnog identiteta. Mađarska naglašava da cilj te odredbe nije isključiti iz javne komunikacije „osobe i živote” koji predstavljaju homoseksualnost, promjenu spola ili identitet koji ne odgovara spolu dodijeljenom prilikom rođenja. Njezina je svrha zaštita maloljetnika, zbog čega odraslim osobama nije nametnuto nikakvo ograničenje ni zabrana.

118

Zbog toga ta država članica osporava relevantnost presude ESLJP‑a od 20. lipnja 2017., Bayev i dr. protiv Rusije (CE:ECHR:2017:0620JUD006766709), s obzirom na to da u ovom slučaju, za razliku od situacije o kojoj je riječ u potonjoj presudi, nije riječ o nedostatku posebnosti donesenih mjera. U tom kontekstu naglašava da predmetne mjere, osobito članak 9. stavak 6. Zakona o medijskim uslugama, izričito određuju svoje područje primjene, a odnose se na odnose koji u svakodnevnom životu mogu utjecati na zdrav razvoj maloljetnika, osobito kad je riječ o obrazovnom i medijskom okruženju. Što se tiče relevantnosti presude ESLJP‑a od 23. siječnja 2023., Macatė protiv Litve (CE:ECHR:2023:0123JUD006143519), Mađarska tvrdi da te mjere ne zabranjuju općenito nabavu robe ili usluga koje prikazuju ili promiču određene sadržaje i ne utječu na pravo roditelja ili skrbnika da obavijeste maloljetnike o tim pitanjima i da o njima raspravljaju.

119

Stoga valja uzeti u obzir presude ESLJP‑a kojima se priznaju najbolji interes maloljetnika i margina prosudbe kojom države članice raspolažu prilikom uređenja osjetljivih pitanja. Priznavanje te margine prosudbe, kako je pojašnjena presudom ESLJP‑a od 7. prosinca 1976., Handyside protiv Ujedinjene Kraljevine (CE:ECHR:1976:1207JUD000549372, t. 48.), omogućilo bi državama članicama da utvrde postoji li prijeka društvena potreba za ograničenjem određenog prava i, u slučaju potvrdnog odgovora, koje se mjere mogu poduzeti kako bi se na nju odgovorilo.

120

Mađarska tako tvrdi da je ograničenje emitiranja određenih programa uvedeno člankom 9. stavkom 6. Zakona o medijskim uslugama opravdano najboljim interesom djeteta, zaštićenim člankom 24. stavkom 2. Povelje, jer takve mjere zaštite djece treba smatrati opravdanima s obzirom na načelo opreznosti u slučaju kada postoje sadržaji za koje se može pretpostaviti da negativno utječu na zdrav razvoj maloljetnika.

121

To je ograničenje opravdano i s obzirom na članak 14. stavak 3. Povelje. Prema mišljenju Mađarske, u tom pogledu iz sudske prakse proizišle iz presude od 15. srpnja 2021., WABE i MH Müller Handel (C‑804/18 i C‑341/19, EU:C:2021:594), proizlazi da je pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje svoje djece u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima objektivan razlog kojim se mogu opravdati ograničenja prava zajamčenih Poveljom.

122

Mađarska dodaje da se mjerama o kojima je riječ u okviru ovog dijela prvog prigovora ne nameće opće ograničenje emitiranja medijskih sadržaja za sve vrste medija i za sve platforme Zajednice i javne platforme, nego samo za linearne medijske usluge, zbog čega se njima ne može iz javnog prostora isključiti određenu temu ili osobu.

123

Kad je riječ o tome da se zabranjuje kvalificirati predmetne sadržaje kao oglase u javnom interesu i poruke za podizanje svijesti, u skladu s člankom 32. stavkom 4.a Zakona o medijskim uslugama, Mađarska tvrdi da su poruke za podizanje svijesti u općem interesu oblik promidžbe, putem oglašavanja, koja služi ostvarenju ciljeva u općem interesu ili socijalne politike koje nastoje ostvariti različita kako javna tako i nevladina tijela ili organizacije. Prema tome, program usmjeren na prikazivanje ili promicanje sadržaja koji mogu biti štetni za maloljetnike ne može se smatrati oglasom u javnom interesu niti porukom za podizanje svijesti. Ipak, u skladu s tim člankom 32. stavkom 4.a, ne isključuje se mogućnost da se programe koji samo prikazuju ili promiču sadržaje o kojima je riječ, a da oni nisu odlučujući element predmetnog programa, kvalificira kao oglas u javnom interesu ili poruku za podizanje svijesti. Uostalom, navedenim člankom 32. stavkom 4.a ne predviđa se opća zabrana emitiranja navedenih sadržaja.

124

Uvodno valja istaknuti, s jedne strane, kao što to proizlazi iz njezina naslova i uvodne izjave 11., da je cilj Direktive 2010/13 koordinacija određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga radi dovršenja pravog unutarnjeg tržišta tih usluga. U tu se svrhu tom direktivom propisuje osnovni stupanj usklađenih pravila koja se primjenjuju na sve audiovizualne medijske usluge, od kojih se neka, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 18., odnose na sadržaj tih usluga (presuda od 26. lipnja 2025., Makeleio i Zougla, C‑555/23 i C‑556/23, EU:C:2025:484, t. 60.).

125

S druge strane, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 20. Direktive 2018/1808, kojom je izmijenjena Direktiva 2010/13 tako što je u nju unesen članak 6.a stavak 1., čija se povreda ističe u okviru prvog dijela prvog prigovora, taj pristup koji se odnosi na minimalno usklađivanje omogućava državama članicama da uspostave veću razinu zaštite od sadržaja koji bi mogao naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika.

126

Prema prvom stavku tog članka 6.a stavka 1., države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi osigurale da su audiovizualne medijske usluge koje pružaju pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti, a kojima bi se moglo naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika, dostupne samo na način kojim se osigurava da ih maloljetnici u normalnim okolnostima neće čuti ili vidjeti. Te mjere mogu uključivati odabir vremena emitiranja emisije, alate za provjeru dobi ili druge tehničke mjere. One moraju biti proporcionalne mogućem štetnom učinku programa.

127

U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, da se, kao što je to istaknuto u točki 125. ove presude, ta odredba odnosi na minimalno, a ne potpuno usklađivanje. S druge strane, s obzirom na to da pravila primjenjiva na razvrstavanje i označavanje audiovizualnih programa nisu usklađena na razini Unije, na državama članicama je da odrede razinu zaštite maloljetnih osoba od audiovizualnih sadržaja koji bi mogli naštetiti njihovoj dobrobiti i njihovu razvoju. Stoga mjere koje država članica donese kako bi zaštitila maloljetnike od audiovizualnih sadržaja kojima bi se moglo naštetiti njihovu fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju ne odgovaraju nužno poimanju koje sve države članice dijele u pogledu razine i načina te zaštite jer se to poimanje, naime, može razlikovati među državama članicama, osobito s obzirom na moralna ili kulturna razmatranja (vidjeti u tom smislu presude od 19. studenoga 2020., ZW, C‑454/19, EU:C:2020:947, t. 42. i navedenu sudsku praksu i od 23. ožujka 2023., Booky.fi, C‑662/21, EU:C:2023:239, t. 56. i 57.).

128

Stoga, kao što to tvrdi Mađarska, države članice prilikom provedbe članka 6.a stavka 1. Direktive 2010/13 raspolažu marginom prosudbe pri određivanju audiovizualnih medijskih usluga koje pružaju pružatelji medijskih usluga koji su u njihovoj nadležnosti, a koje mogu naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 3. rujna 2020., Vivendi, C‑719/18, EU:C:2020:627, t. 47.), pod uvjetom da su, u skladu s tom odredbom, odgovarajuće mjere koje na toj osnovi poduzimaju proporcionalne šteti koju bi predmetni program mogao prouzročiti. Potonji zahtjev podrazumijeva da te mjere ne smiju prekoračivati ono što je nužno za zaštitu tog razvoja i ne smiju biti pretjerane u odnosu na taj cilj (vidjeti po analogiji presudu od 5. prosinca 2024., Network One Distribution, C‑506/23, EU:C:2024:1003, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

129

Nadalje, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjevi koji proizlaze iz zaštite temeljnih prava obvezuju države članice da kod provedbe Unijina propisa primijene taj propis na način kojim ne povređuju navedene zahtjeve. U tom kontekstu, države članice moraju osobito osigurati da se ne temelje na tumačenju teksta sekundarnog prava kojim bi se došlo u sukob s tim temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presude od 26. lipnja 2007., Ordre des barreaux francophones et germanophone i dr., C‑305/05, EU:C:2007:383, t. 28.; od 29. travnja 2015., Léger, C‑528/13, EU:C:2015:288, t. 41. i od 3. lipnja 2025., Kinsa, C‑460/23, EU:C:2025:392, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

130

Naime, Sud je u više navrata presudio da odredbe prava Unije treba tumačiti s obzirom na temeljna prava koja čine sastavni dio općih načela prava Unije čije poštovanje osigurava Sud i koja su sada upisana u Povelju (presude od 13. svibnja 2014., Google Spain i Google, C‑131/12, EU:C:2014:317, t. 68.; od 25. svibnja 2016., Meroni, C‑559/14, EU:C:2016:349, t. 45. i od 21. prosinca 2021., Bank Melli Iran, C‑124/20, EU:C:2021:1035, t. 70.).

131

Iz toga slijedi da prilikom donošenja mjera na temelju članka 6.a stavka 1. Direktive 2010/13 države članice ne smiju povrijediti, među ostalim, zabranu svake diskriminacije na temelju spola ili spolne orijentacije, propisanu člankom 21. stavkom 1. Povelje, s obzirom na to da je ta zabrana obvezujuće prirode kao opće načelo prava Unije (presuda od 25. studenoga 2025., Wojewoda Mazowiecki, C‑713/23, EU:C:2025:917, t. 70. i navedena sudska praksa). Tom se općem načelu osobito protivi to da se u usporedivim situacijama postupa različito kada se ta razlika u postupanju ne može objektivno opravdati (vidjeti u tom smislu presudu od 1. ožujka 2011., Association belge des Consommateurs Test‑Achats i dr., C‑236/09, EU:C:2011:100, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

132

U tom pogledu valja pojasniti da postojanje zabranjene diskriminacije može proizlaziti, među ostalim, iz ponižavajućeg i i/ili stigmatizirajućeg obilježja nacionalnih odredbi u odnosu na dotične osobe (vidjeti u pogledu diskriminacije na temelju etničkog podrijetla presudu od 18. prosinca 2025., Slagelse Almennyttige Boligselskab, Afdeling Schackenborgvænge, C‑417/23, EU:C:2025:1017, t. 126. i navedenu sudsku praksu).

133

Kad je konkretno riječ o diskriminaciji na temelju spola, ona se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ne može ograničiti samo na diskriminaciju koja proizlazi iz pripadnosti jednom ili drugom spolu. Uzimajući u obzir njegov predmet i prirodu prava koja se nastoje zaštititi člankom 21. stavkom 1. Povelje, njegova svrha nije samo primjena na diskriminaciju koja proizlazi iz promjene spola dotične osobe, to jest prilagodbe spola, nego i na diskriminaciju na temelju identiteta koji ne odgovara spolu dodijeljenom prilikom rođenja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 27. travnja 2006., Richards, C‑423/04, EU:C:2006:256, t. 24.; od 26. lipnja 2018., MB (Promjena spola i starosna mirovina), C‑451/16, EU:C:2018:492, t. 35. i od 9. siječnja 2025., Mousse, C‑394/23, EU:C:2025:2, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

134

U ovom slučaju, prema članku 9. stavku 6. Zakona o medijskim uslugama, u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) tog zakona, programi koji su obuhvaćeni područjem primjene navedenog zakona koji su usmjereni na promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti razvrstavaju se u kategoriju V. i ne smiju se emitirati između 22 sata i 5 sati. Člankom 32. stavkom 4.a istog zakona usto se pojašnjava da se takvi programi ne mogu smatrati oglasima u javnom interesu ili porukama za podizanje svijesti koji zbog tog razloga mogu izbjeći primjenu ograničenja iz tog članka 9. stavka 6. Mađarska tvrdi da se takvim mjerama nastoji postići cilj zaštite fizičkog, psihičkog ili moralnog razvoja maloljetnika kao i prava roditelja na odgoj svoje djece u skladu sa svojim osobnim uvjerenjima.

135

Međutim, valja utvrditi da se tim odredbama Zakona o medijskim uslugama provodi razlikovanje koje se izravno temelji na spolu i spolnoj orijentaciji jer se takvi rasporedi emitiranja primjenjuju samo na te programe, uz isključenje programa koji su usmjereni na promicanje ili prikazivanje spolnog identiteta i spolne orijentacije cisrodnih i heteroseksualnih osoba. Takva razlika u postupanju stoga predstavlja diskriminaciju koja je načelno zabranjena člankom 21. stavkom 1. Povelje.

136

Budući da se temelje isključivo na razmatranjima koja se odnose na spolne identitete i orijentacije zastupljene u tim programima, navedene odredbe počivaju na premisi da svako prikazivanje ili promicanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti, neovisno o njegovu konkretnom sadržaju, može ugroziti najbolji interes djeteta, što upućuje na preferiranje određenih spolnih identiteta i orijentacija na štetu drugih, i tako pridonosi stigmatizaciji potonjih (vidjeti po analogiji presudu ESLJP‑a od 23. siječnja 2023., Macatė protiv Litve, CE:ECHR:2023:0123JUD006143519, t. 214. do 216.).

137

U tom kontekstu ne može se prihvatiti argument Mađarske prema kojem se člankom 9. stavkom 6. Zakona o medijskim uslugama, u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) tog zakona, kao i člankom 32. stavkom 4.a navedenog zakona, ne zabranjuje općenito emitiranje predmetnih programa.

138

Naime, valja pojasniti da se člankom 21. stavkom 1. Povelje zabranjuje „svaka” diskriminacija na temelju, među ostalim, spola ili spolne orijentacije.

139

Usto, suprotno onomu što tvrdi Mađarska, diskriminacija koja proizlazi iz odredbi o kojima je riječ ne može se opravdati ni promicanjem najboljeg interesa djeteta na temelju članka 24. stavka 2. Povelje ni pravom roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje svoje djece u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima iz članka 14. stavka 3. Povelje.

140

U tom smislu valja najprije podsjetiti na to da, u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje, svako ograničenje pri ostvarivanju njome priznatih prava i sloboda mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja tih prava i sloboda moguća su samo ako su nužna i ako zaista odgovaraju ciljevima u općem interesu koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.

141

U ovom slučaju, s obzirom na razmatranja iznesena u točki 136. ove presude, valja utvrditi da su – oslanjajući se na premisu da svako prikazivanje ili promicanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti, neovisno o njegovu konkretnom sadržaju, može ugroziti najbolji interes djeteta, a time što upućuju na naklonjenost određenim spolnim identitetima i orijentacijama na štetu drugih, koji su slijedom toga stigmatizirani – predmetne nacionalne odredbe očito u suprotnosti sa zahtjevima koji, u društvu koje se temelji na pluralizmu, proizlaze iz zabrane diskriminacije na temelju spola i spolne orijentacije zajamčene člankom 21. stavkom 1. Povelje te stoga ugrožavaju bit te odredbe.

142

U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, na temelju članka 52. stavka 1. prve rečenice Povelje, ni u kojem slučaju ne može opravdati zadiranje u bit prava zajamčenog Poveljom (vidjeti u tom smislu presude od 26. rujna 2024., Ordre des avocats du Barreau de Luxembourg, C‑432/23, EU:C:2024:791, t. 74. i od 13. ožujka 2025., Deldits, C‑247/23, EU:C:2025:172, t. 45. i 50.).

143

Štoviše, kad je riječ, kao prvo, o argumentaciji Mađarske koja se temelji na članku 24. stavku 2. Povelje, valja podsjetiti na to da se tom odredbom potvrđuje temeljna priroda prava djeteta (vidjeti u tom smislu presudu od 14. siječnja 2021., Staatssecretaris van Justitie en Veiligheid (Vraćanje maloljetnika bez pratnje), C‑441/19, EU:C:2021:9, t. 45.).

144

Kao što to tvrdi Mađarska, točno je da države članice prilikom provedbe članka 6.a stavka 1. Direktive 2010/13 moraju uzeti u obzir članak 24. Povelje, koji u stavku 1. predviđa da djeca imaju, među ostalim, pravo na zaštitu koja je potrebna za njihovu dobrobit, a u stavku 2. da u svakom djelovanju koje se odnosi na djecu, koje, među ostalim, provode tijela javne vlasti, primarni cilj mora biti zaštita interesa djeteta, s obzirom na to da se ti zahtjevi odražavaju u cilju te direktive, koji se sastoji, kao što to proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 60. i 104., od osiguravanja visoke razine zaštite fizičkog, psihičkog i moralnog razvoja maloljetnika.

145

Stoga je na državama članicama da prilikom takve provedbe ocijene jesu li programi pružatelja medijskih usluga koji su u njihovoj nadležnosti neprimjereni za sve ili dio maloljetnika, s obzirom na poseban stupanj osjetljivosti koji proizlazi iz njihove dobi kao i okolnost da njihov fizički, psihički ili moralni razvoj još nije dovršen.

146

Istodobno se maloljetnici mogu na odgovarajući način zaštititi od programa koji su neprimjereni za njihovu dob a da se pritom ne provodi izravna diskriminacija na temelju spola i spolne orijentacije kao što je ona koja u ovom slučaju proizlazi iz članka 9. stavka 6. Zakona o medijskim uslugama, u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) tog zakona, kao i članka 32. stavka 4.a navedenog zakona.

147

Naime, samom okolnošću da sadržaji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost ne može se samom po sebi dokazati potencijalna štetnost takvih sadržaja.

148

Suprotno onomu što tvrdi Mađarska, taj se zaključak ne može dovesti u pitanje marginom prosudbe kojom države članice raspolažu kako bi zaštitile maloljetnike od medijskih usluga koje za njih nisu primjerene, na koju se podsjeća u točki 128. ove presude, s obzirom na to da se ta margina prosudbe mora, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 129. ove presude, izvršavati uz poštovanje temeljnih prava zajamčenih Poveljom.

149

Kao drugo, kad je riječ o argumentaciji Mađarske koja se temelji na članku 14. stavku 3. Povelje, iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju proizlazi da je taj članak 14. nadahnut ustavnim tradicijama zajedničkima državama članicama i člankom 2. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP, prema kojem, s jedne strane, „[n]ikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje” i, s druge strane, „[u] obavljanju svojih funkcija povezanih s odgojem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju odgoj i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima”. Iz tih objašnjenja također proizlazi da pravo roditelja utvrđeno u članku 14. stavku 3. Povelje treba tumačiti u vezi s odredbama njezina članka 24.

150

Osim toga, iz sudske prakse ESLJP‑a koja se odnosi na članak 2. Dodatnog protokola br. 1 uz EKLJP proizlazi da se pravo roditelja navedeno u drugoj rečenici tog članka 2. nadovezuje na temeljno pravo na obrazovanje, ali da se tom drugom rečenicom nastoji osobito sačuvati mogućnost pluralizma obrazovanja, koji je ključan za očuvanje „demokratskog društva” kao što je to predviđeno EKLJP‑om (presude ESLJP‑a od 7. prosinca 1976., Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, CE:ECHR:1976:1207JUD000509571, t. 50. i od 25. lipnja 2024., Ukrajina protiv Rusije (Krim), CE:ECHR:2024:0625JUD002095814, t. 138.).

151

Kad je riječ o „pluralizmu obrazovanja”, u smislu sudske prakse ESLJP‑a, valja naglasiti da iz nje također proizlazi da „bi bilo nerealno očekivati da se vjerska ili filozofska uvjerenja roditelja sustavno smatraju prioritetnima neovisno o situaciji, osobito izvan škole”. ESLJP je u tom kontekstu podsjetio na to da „[EKLJP] ne jamči osobi pravo da se ne suočava s mišljenjima koja su u suprotnosti s njezinim vlastitim uvjerenjima”. Dakle, „[u] osjetljivim pitanjima, poput javne rasprave o spolnom odgoju, gdje mora postojati ravnoteža između stajališta roditelja, obrazovnih politika i prava trećih strana na slobodu izražavanja, vlasti se moraju držati kriterija objektivnosti, pluralizma, znanstvene točnosti i, na kraju, korisnosti određene vrste informacija za mlade” (presuda ESLJP‑a od 20. lipnja 2017., Bayev i dr. protiv Rusije, CE:ECHR:2017:0620JUD006766709, t. 81. i 82.).

152

Kao što je to u biti istaknula nezavisna odvjetnica u točki 127. svojeg mišljenja, pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje svoje djece u skladu sa svojim uvjerenjima, utvrđeno u članku 14. stavku 3. Povelje, stoga je posljedica prava na obrazovanje u smislu tog članka 14., koje roditeljima omogućava da osiguraju obrazovanje i poduku svoje djece u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima.

153

Međutim, suprotno onomu što tvrdi Mađarska, to pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje svoje djece u skladu sa svojim uvjerenjima ne može se tumačiti na način da se njime općenito može opravdati to da država članica može poduzeti mjere koje predstavljaju izravnu diskriminaciju na temelju spola ili spolne orijentacije ograničavanjem emitiranja, u javnoj sferi, sadržaja obilježenih samom činjenicom da se njima promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost. Takvo ograničenje emitiranja moglo bi, naprotiv, roditelje lišiti njihove slobode izbora u pogledu obrazovanja i poučavanja njihove djece.

154

Osim toga, sama okolnost da su programi koje emitiraju pružatelji linearnih medijskih usluga usmjereni na promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti, u smislu tog članka 9. stavka 6. Zakona o medijskim uslugama, ni na koji način ne sprečava roditelje da prema svojoj djeci izvršavaju svoju odgajateljsku odgovornost ili da ih usmjeravaju u skladu s njihovim vlastitim vjerskim ili filozofskim uvjerenjima.

155

S obzirom na sva ta razmatranja, članak 9. stavak 6. Zakona o medijskim uslugama, u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) tog zakona, kao i članak 32. stavak 4.a navedenog zakona, ne može se smatrati prikladnom mjerom u smislu članka 6.a stavka 1. Direktive 2010/13, u vezi s člankom 21. Povelje, kako bi se osiguralo da su audiovizualne medijske usluge koje pružaju pružatelji medijskih usluga u nadležnosti Mađarske, a kojima bi se moglo naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika, dostupne samo na način kojim se osigurava da ih oni u normalnim okolnostima neće čuti ili vidjeti.

156

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje načelom opreznosti, na koje se poziva Mađarska, s obzirom na to da to načelo ni u kojem slučaju ne može opravdati donošenje, protivno zabrani predviđenoj člankom 21. stavkom 1. Povelje, mjera koje predstavljaju izravnu diskriminaciju na temelju spola i spolne orijentacije.

157

On se ne može dovesti u pitanje ni primjenom načela supsidijarnosti, na koje se poziva Mađarska, s obzirom na to da, kao što to napominje Komisija, ta država članica tužbom za poništenje predviđenom člankom 263. UFEU‑a nije osporavala zakonitost tog članka 6.a stavka 1. na temelju tog načela kako bi izbjegla primjenu te odredbe.

158

Iz toga slijedi da članak 9. stavak 6. Zakona o medijskim uslugama, u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) tog zakona, kao i članak 32. stavak 4.a navedenog zakona, ne može predstavljati mjeru koja ispunjava zahtjeve predviđene navedenim člankom 6.a stavkom 1., u vezi s člankom 21. stavkom 1. Povelje.

159

Štoviše, valja utvrditi, kao što to ističe Komisija, da se taj članak 9. stavak 6., u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d), i taj članak 32. stavak 4.a ne mogu smatrati iscrpnijim ili strožim pravilima u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2010/13.

160

Naime, u skladu s potonjom odredbom, u vezi s uvodnim izjavama 41. i 83. te direktive, radi potpunog i prikladnog osiguranja zaštite interesa potrošača kao televizijskih gledatelja, države članice imaju mogućnost, u pogledu pružatelja medijskih usluga koji potpadaju pod njihovu nadležnost, predvidjeti detaljnija ili stroža pravila i, u određenim slučajevima, drukčije uvjete, u područjima obuhvaćenim navedenom direktivom, pod uvjetom da su ta pravila u skladu s pravom Unije i, osobito, s njezinim općim načelima (vidjeti u tom smislu presudu od 26. lipnja 2025., Makeleio i Zougla, C‑555/23 i C‑556/23, EU:C:2025:484, t. 77. i navedenu sudsku praksu).

161

Iz toga slijedi da, iako članak 4. stavak 1. Direktive 2010/13 dopušta državama članicama da predvide iscrpnija ili stroža pravila u područjima koja se usklađuju tom direktivom, takva pravila moraju, na temelju te odredbe, biti u skladu s pravom Unije i osobito s temeljnim pravima zajamčenima Poveljom.

162

Budući da iz prethodnih razmatranja proizlazi da se člankom 9. stavkom 6. Zakona o medijskim uslugama, u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) tog zakona, kao i člankom 32. stavkom 4.a navedenog zakona, povređuje bit članka 21. stavka 1. Povelje, te se odredbe mađarskog zakonodavstva ni u kojem slučaju ne mogu smatrati iscrpnijim ili strožim pravilima u smislu članka 4. stavka 1. te direktive.

163

U tim okolnostima valja zaključiti da je prvi dio prvog prigovora osnovan.

164

Drugim dijelom prvog prigovora Komisija tvrdi da je Mađarska povrijedila načelo zemlje podrijetla iz članka 2. i članka 3. stavka 1. Direktive 2010/13.

165

Ističe da članak 179. stavak 2. Zakona o medijskim uslugama – kojim se Vijeće za medije obvezuje da, u slučaju nastanka problema u vezi s odredbama tog zakona, zatraži djelotvornu provedbu mjere kojom je obuhvaćen dotični pružatelj medijskih usluga i da od nadležne države članice zatraži da intervenira kako bi se okončale povrede na koje je Vijeće za medije upozorilo – dovodi do ograničenja slobode prijema u smislu članka 3. stavka 1. te direktive.

166

Kao prvo, Komisija ističe da se tim člankom 179. stavkom 2. u biti mijenja načelo zemlje podrijetla jer se njime uspostavlja mehanizam kojim država članica odredišta nastoji obvezati državu članicu podrijetla da osigura poštovanje pravila države članice odredišta pod uvjetima različitima od onih predviđenih navedenom direktivom.

167

Točno je da članak 3. stavak 2. iste direktive pruža pravni okvir koji državama članicama omogućava da iznimno odstupe od slobode primanja audiovizualnih usluga iz drugih država članica. Međutim, država članica ne može u svojem nacionalnom pravu uvesti usporednu posebnu odredbu s ciljem proširenja vlastitih pravila na pružatelje usluga koji su u nadležnosti druge države članice i primjene nižeg praga za intervenciju od onog predviđenog tom odredbom.

168

Ne može se valjano smatrati ni da je opća obveza Vijeća za medije, na temelju članka 179. stavka 2. Zakona o medijskim uslugama, obuhvaćena pojmom „iscrpnija ili stroža pravila” u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 2010/13, s obzirom na to da se ta odredba ne može tumačiti na način da državama članicama omogućava da odstupe od obveze usklađivanja s odredbama usklađenima tom direktivom. Štoviše, taj članak 4. stavak 1. zahtijeva analizu od slučaja do slučaja, dok se člankom 179. stavkom 2. Zakona o medijskim uslugama utvrđuje opća obveza Vijeća za medije.

169

Komisija dodaje da se, s obzirom na to da obveza djelovanja Vijeća za medije na temelju članka 179. stavka 2. Zakona o medijskim uslugama obuhvaća, među ostalim, slučajeve utvrđenih problema u pogledu razvrstavanja programa u skladu s člankom 9. stavkom 6. tog zakona, navedena obveza temelji se na diskriminirajućim kriterijima, zbog istog razloga kao što je onaj naveden u točki 93. ove presude. Ta institucija u tom pogledu pojašnjava da su mađarska tijela u brojnim slučajevima već primijenila članak 179. stavak 2. Zakona o medijskim uslugama.

170

Kao drugo, Komisija napominje da primjena sankcija predviđenih člankom 187. stavkom 3. Zakona o medijskim uslugama, u slučaju da pružatelj medijske usluge ne ispuni zahtjev Vijeća za medije u roku od dva mjeseca, u skladu s člankom 179. stavkom 4. tog zakona, može ograničiti slobodu prijema i ponovnog prijenosa predviđenu Direktivom 2010/13, u okolnostima koje nisu obuhvaćene područjem primjene članka 3. stavka 2. te direktive.

171

Kao treće, što se tiče argumenta Mađarske koji se temelji na navodnoj margini prosudbe država članica koja proizlazi iz presude od 22. rujna 2011., Mesopotamia Broadcast i Roj TV (C‑244/10 i C‑245/10, EU:C:2011:607), Komisija ističe da se ta presuda odnosi na tumačenje Direktive 89/552, dok su predmetne nacionalne mjere Direktivom 2010/13 obuhvaćene područjem koordinacije, zbog čega je primjenjivo načelo zemlje podrijetla.

172

Sud je u točki 53. navedene presude pojasnio da se takvim mjerama mora poštovati zahtjev da se ne spriječi ponovni prijenos u pravom smislu riječi na državnom području države članice prijema prijenosa televizijskih emitiranja koje je navedena televizijska kuća ostvarila iz druge države članice. Međutim, taj zahtjev u ovom slučaju nije ispunjen jer se sankcije mogu izreći protiv pružatelja medijskih usluga, uključujući prekogranične pružatelje medijskih usluga.

173

Mađarska odgovara da načelo zemlje podrijetla zajamčeno Direktivom 2010/13 nije povrijeđeno.

174

Kao prvo, pravna osnova postupka predviđenog člankom 179. Zakona o medijskim uslugama nije članak 3., nego članak 4. te direktive. Taj članak 179. sadržava odredbe koje omogućavaju borbu protiv pokušaja pružatelja medijskih usluga koji nemaju poslovni nastan u Mađarskoj, ali sve svoje usluge ili veći dio njih usmjeravaju na mađarsko državno područje, da zaobiđu pravila predviđena Zakonom o medijskim uslugama.

175

Kao drugo, Zakonom o izmjeni nije unesen novi članak 179. stavak 2. u Zakon o medijskim uslugama, nego je njime samo izmijenjena ta odredba, pri čemu se pojašnjava da Vijeće za medije, ako je povredu počinio pružatelj usluga koji nije u nadležnosti Mađarske, ima obvezu zatražiti od nadležne države članice da poduzme djelotvorne mjere.

176

Taj članak 179. stavak 2. stoga predstavlja provedbu mehanizma lojalne suradnje kako bi se postiglo obostrano zadovoljavajuće rješenje, u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2010/13.

177

Kao treće, iz presude od 22. rujna 2011., Mesopotamia Broadcast i Roj TV (C‑244/10 i C‑245/10, EU:C:2011:607, t. 37.) proizlazi da države članice raspolažu određenim manevarskim prostorom, na temelju razloga javnog poretka, moralnih načela ili javne sigurnosti, u pogledu pravila koja se općenito primjenjuju na njihovu državnom području za televizijske prijenose podrijetlom iz druge države članice.

178

Uvodno valja podsjetiti, s jedne strane, na to da se člankom 2. stavkom 1. Direktive 2010/13 propisuje da svaka država članica mora osigurati da su sve audiovizualne medijske usluge koje se prenose putem pružatelja medijske usluge koji spada pod njezinu nadležnost usklađene s pravilima sustava zakonodavstva koje je primjenjivo na audiovizualne medijske usluge koje su namijenjene za javnost u toj državi članici.

179

S druge strane, u skladu s člankom 3. stavkom 1. te direktive, države članice imaju obvezu osigurati slobodu prijema i na svojem državnom području ne ograničavaju ponovne prijenose audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica zbog razloga koji spadaju u područja usklađena navedenom direktivom.

180

Međutim, stavak 2. tog članka 3. omogućava državama članicama da privremeno odstupe od stavka 1. navedenog članka 3. ako se audiovizualnom medijskom uslugom koju pruža pružatelj medijske usluge u nadležnosti druge države članice očito, ozbiljno i teško krši članak 6. stavak 1. točka (a) ili članak 6.a stavak 1. iste direktive ili se dovodi u pitanje javno zdravlje, ili ona predstavlja ozbiljan i težak rizik od dovođenja javnog zdravlja u pitanje.

181

Osim toga, kao što se navodi u uvodnoj izjavi 33. Direktive 2010/13, načelo zemlje podrijetla, koje se odražava u članku 2. stavku 1. i članku 3. stavku 1. te direktive, od temeljne je važnosti za stvaranje unutarnjeg tržišta. To se načelo treba primijeniti na audiovizualne medijske usluge kako bi se osigurala pravna sigurnost za pružatelje medijskih usluga kao nužna osnova za nove poslovne modele i korištenje tih usluga. Navedeno načelo je također od temeljne važnosti za osiguranje slobodnog toka informacija i audiovizualnih programa na unutarnjem tržištu.

182

Kao prvo, valja provjeriti ograničava li se člankom 179. stavkom 2. Zakona o medijskim uslugama na mađarskom državnom području ponovni prijenos audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica zbog razloga koji spadaju u područja usklađena tom direktivom, suprotno pravilu iz njezina članka 3. stavka 1.

183

U tom pogledu, valja naglasiti da Europska konvencija o prekograničnoj televiziji, koja je bila sastavljena u isto vrijeme kad i Direktiva 89/552, i na koju upućuju ta direktiva i Direktiva 2010/13, u svojem članku 4., koji sadržava odredbu sličnu članku 3. stavku 1. potonje direktive, zahtijeva da će stranke te konvencije na svojem području „jamčiti slobodu prijema” i da „neće [...] ograničavati ponovni prijenos” usluga koje su obuhvaćene područjem primjene navedene konvencije i koje su u skladu s njezinim odredbama (vidjeti u tom smislu presudu od 4. srpnja 2019., Baltic Media Alliance, C‑622/17, u daljnjem tekstu: presuda Baltic Media Alliance, EU:C:2019:566, t. 69.).

184

Sud je u tom kontekstu presudio, kada je riječ o Direktivi 89/552, čiji članak 2.a stavci 1. i 2. u biti odgovara članku 3. stavcima 1. i 2. Direktive 2010/13, da se tom prvom direktivom utvrđuje načelo uzajamnog priznanja u skladu s kojim država članica primateljica priznaje zadaću nadzora države članice podrijetla u pogledu audiovizualnih medijskih usluga pružateljâ za koje je nadležna (presuda Baltic Media Alliance, t. 71. i navedena sudska praksa).

185

Također je istaknuo da su provedba nadzora primjene prava države članice podrijetla primjenjivog na audiovizualne medijske usluge i poštovanja odredbi Direktive 89/552 isključivo na državi članici iz koje te usluge dolaze i da država članica primateljica nije ovlaštena provoditi vlastiti nadzor zbog razloga koji su obuhvaćeni područjima koje usklađuje ta direktiva (presuda Baltic Media Alliance, t. 72. i navedena sudska praksa).

186

S druge strane, Direktivi 2010/13 načelno se ne protivi primjena nacionalnog propisa kojim se, na općenit način, ostvaruje cilj od općeg interesa a da se njime pritom ne uspostavlja sekundarni nadzor televizijskog emitiranja, uz onaj koji država članica emisije mora provoditi (presuda Baltic Media Alliance, t. 73. i navedena sudska praksa).

187

Dakle, nacionalna mjera kojom se ostvaruje cilj od općeg interesa i kojom se uređuju određeni aspekti emitiranja ili distribucije audiovizualnih medijskih usluga nije obuhvaćena člankom 3. stavcima 1. i 2. te direktive, osim ako se njome ne uspostavlja sekundarni nadzor televizijskog emitiranja uz onaj koji država članica emisije mora provoditi (presuda Baltic Media Alliance, t. 74. i navedena sudska praksa).

188

Stoga nacionalna mjera kojom se, na općenit način, ostvaruje cilj povezan s javnim poretkom i uređuju modaliteti distribucije televizijskog kanala potrošačima u državi članici primateljici ne predstavlja takvo ograničenje u smislu članka 3. stavka 1. navedene direktive s obzirom na to da se takvim modalitetima ne sprječava ponovni prijenos kao takav navedenog kanala niti se stoga može smatrati da se takvom mjerom uspostavlja sekundarni nadzor emitiranja predmetnog kanala uz onaj koji država članica emisije mora provoditi (vidjeti u tom smislu presudu Baltic Media Alliance, t. 77.).

189

U ovom slučaju valja utvrditi da se člankom 179. stavkom 2. Zakona o medijskim uslugama uvodi obveza Vijeća za medije, osobito u slučaju povrede relevantnih odredbi tog zakona, da od države članice emisije u čijoj je nadležnosti dotični pružatelj medijske usluge zatraži djelotvornu provedbu mjere. U okviru toga Vijeće za medije traži od te države članice da intervenira kako bi se okončale povrede na koje ju je upozorilo.

190

U skladu s člankom 179. stavkom 4. navedenog zakona, Vijeće za medije može primijeniti, među ostalim, pravne posljedice iz članka 187. stavka 3. točke (c) istog zakona, što u slučaju teške i ponovljene povrede može dovesti do suspenzije ostvarivanja prava na pružanje medijskih usluga na razdoblje do tjedan dana.

191

Usto, kao što to ističe Komisija, taj se članak 179. primjenjuje na programe koji mogu negativno utjecati na fizički, psihički ili moralni razvoj maloljetnika u smislu članka 9. stavka 6. Zakona o medijskim uslugama. Takvo je utvrđenje dovoljno kako bi se dokazalo da navedeni članak 179. ulazi u područja usklađena Direktivom 2010/13, kao što to potvrđuje njezin članak 6.a, čiji je cilj upravo zaštititi fizički, psihički ili moralni razvoj maloljetnika, štiteći ih od audiovizualnih sadržaja koji nisu prilagođeni njihovoj dobi.

192

Slijedom toga, člankom 179. stavkom 2. Zakona o medijskim uslugama može se uvesti drugi nadzor televizijskog emitiranja, uz onaj koji mora provoditi država članica emisije. Taj je drugi nadzor načelno protivan Direktivi 2010/13 jer se njime na mađarskom državnom području ometa ponovni prijenos, kao takav, audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica u smislu članka 3. stavka 1. te direktive.

193

Kao drugo, valja utvrditi da se odstupanje od načela zemlje podrijetla koje je uvedeno člankom 179. stavkom 2. Zakona o medijskim uslugama ne može opravdati na temelju članka 3. stavka 2. navedene direktive.

194

U skladu s potonjom odredbom država članica može privremeno odstupiti od stavka 1. tog članka 3. ako se audiovizualnom medijskom uslugom koju pruža pružatelj medijske usluge u nadležnosti druge države članice očito, ozbiljno i teško krši, među ostalim, članak 6.a stavak 1. iste direktive ili se dovodi u pitanje javno zdravlje, ili ona predstavlja ozbiljan i težak rizik od dovođenja javnog zdravlja u pitanje.

195

S jedne strane, kao što je to utvrđeno u točkama 135. do 155. ove presude, sama okolnost da su audiovizualne medijske usluge u obliku audiovizualnih programa usmjerene na promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti ne može opravdati donošenje odgovarajućih mjera u pogledu tih programa u smislu članka 6.a stavka 1. Direktive 2010/13 jer bi ti programi mogli naštetiti fizičkom, psihičkom ili moralnom razvoju maloljetnika.

196

S druge strane, u skladu s načelima koja proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 127. do 133. ove presude, izraz „ozbiljan i težak rizik od dovođenja javnog zdravlja u pitanje”, upotrijebljen u članku 3. stavku 2. Direktive 2010/13, treba tumačiti u skladu s, među ostalim, člankom 21. stavkom 1. Povelje, kojim se zabranjuje svaki oblik diskriminacije na temelju spola ili spolne orijentacije. Zbog razloga sličnih onima navedenima osobito u točkama 135. do 154. ove presude, valja utvrditi da audiovizualne medijske usluge poput onih iz članka 9. stavka 6. Zakona o medijskim uslugama ne mogu dovesti ni do takvog ozbiljnog i teškog rizika od dovođenja javnog zdravlja u pitanje u smislu članka 3. stavka 2. te direktive samo zato što su usmjerene na promicanje ili prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti.

197

U tim se okolnostima Mađarska ne može s uspjehom pozivati ni na razmatranja koja se odnose na javni poredak, moralna načela ili javnu sigurnost kako bi opravdala to što Vijeće za medije izvršava nadležnost koja mu je dodijeljena člankom 179. stavkom 2. Zakona o medijskim uslugama, u vezi s člankom 179. stavkom 4. točkom (a) i člankom 187. stavkom 3. točkom (c) tog zakona, kako bi ograničila ponovni prijenos, kao takav, audiovizualnih medijskih usluga iz drugih država članica koje imaju značajke iz članka 9. stavka 6. navedenog zakona (vidjeti u tom smislu presudu od 22. rujna 2011., Mesopotamia Broadcast i Roj TV, C‑244/10 i C‑245/10, EU:C:2011:607, t. 37.).

198

Kao treće, suprotno onomu što tvrdi Mađarska, članak 179. stavak 2. Zakona o medijskim uslugama nije utemeljen ni na članku 4. Direktive 2010/13.

199

Kao što to proizlazi iz točke 160. ove presude, države članice i dalje mogu, u skladu sa stavkom 1. tog članka 4., u pogledu pružatelja medijskih usluga koji su u njihovoj nadležnosti, predvidjeti iscrpnija ili stroža pravila i, u određenim slučajevima, drukčije uvjete, u područjima obuhvaćenim tom direktivom, pod uvjetom da su ta pravila u skladu s pravom Unije i, osobito, s njezinim općim načelima.

200

Usto, članak 4. stavak 2. te direktive iznimno dopušta, u biti, da se primjena takvih iscrpnijih ili strožih pravila koja je donijela jedna država članica nametne pružatelju medijske usluge koji je u nadležnosti druge države članice, ali koji pruža audiovizualnu medijsku uslugu koja je u cijelosti ili uglavnom namijenjena državnom području prve države članice.

201

Međutim, nadležnost koju Vijeće za medije ima na temelju odredbi Zakona o medijskim uslugama navedenih u točki 197. ove presude, kad je riječ o programima koji imaju značajke iz članka 9. stavka 6. tog zakona, u svakom slučaju ne može predstavljati zakonitu provedbu članka 4. stavka 2. navedene direktive.

202

Naime, iz samog teksta potonje odredbe proizlazi da se država članica na nju može pozvati samo ako je iskoristila svoju mogućnost, u skladu s člankom 4. stavkom 1. iste direktive, da donese iscrpnija ili stroža pravila u općem javnom interesu, uz poštovanje prava Unije.

203

U točki 162. ove presude utvrđeno je da članak 9. stavak 6. Zakona o medijskim uslugama, u vezi s člankom 10. stavkom 1. točkom (d) tog zakona, ne može biti takvo pravilo jer se tom odredbom povređuje bit članka 21. stavka 1. Povelje.

204

U tim okolnostima valja zaključiti da je drugi dio prvog prigovora osnovan.

205

Trećim dijelom prvog prigovora Komisija tvrdi da je Mađarska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 9. stavka 1. točke (c) podtočke ii. Direktive 2010/13.

206

Ističe da se člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju osobama mlađima od 18 godina zabranjuje pristup oglasima koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.

207

Kao prvo, Komisija tvrdi da se tom mjerom povređuje zabrana diskriminacije na temelju spola ili spolne orijentacije predviđena člankom 9. stavkom 1. točkom (c) podtočkom ii. Direktive 2010/13, koja je izraz općeg načela zabrane diskriminacije, kao općeg načela prava Unije koje je sada utvrđeno u članku 21. Povelje. Naime, zabrana komercijalnih komunikacija u kojima se prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja ili promiču ili prikazuju promjena spola ili homoseksualnost dovodi do de facto uklanjanja prikazivanja, u tim komunikacijama, necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba i života, iako su potonji sastavni dio društva obilježenog raznolikošću i pluralizmom, u skladu s vrijednostima iz članka 2. UEU‑a.

208

U tom pogledu Komisija naglašava da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi o tumačenju Direktive Vijeća 79/7/EEZ od 19. prosinca 1978. o postupnoj provedbi načela jednakog postupanja prema muškarcima i ženama u pitanjima socijalne sigurnosti (SL 1979., L 6, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 7.), diskriminacija na temelju spola ne može svesti samo na diskriminaciju koja proizlazi iz pripadnosti jednom ili drugom spolu, s obzirom na to da se ta direktiva, imajući u vidu njezin predmet i prirodu prava koja se njome nastoje zaštititi, primjenjuje i na diskriminaciju kojoj je povod promjena spola osobe o kojoj je riječ (presuda od 27. travnja 2006., Richards, C‑423/04, EU:C:2006:256, t. 24. i navedena sudska praksa). Ta bi se sudska praksa trebala primjenjivati i na diskriminaciju na temelju rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja.

209

Kao drugo, člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju ističe se, pa čak i zahtijeva, različito postupanje s obzirom na spolni identitet i spolnu orijentaciju, s obzirom na to da se njime, osim odredbe čiji je cilj zaštititi maloljetnike od izloženosti bilo kakvoj seksualnosti, predviđa zabrana oglasa koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.

210

Kao treće, članak 9. stavak 1. točka (c) podtočka ii. Direktive 2010/13 nije pravna osnova koja dopušta odstupanje od načela nediskriminacije. Naime, ne postoji nijedna odredba koja bi državama članicama omogućila da opravdaju izravnu diskriminaciju na temelju, među ostalim, spola ili spolne orijentacije.

211

Članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju, kojim se uvodi diskriminacija na temelju spola ili spolne orijentacije, ne može se opravdati ni na temelju članka 9. stavka 1. točke (g) te direktive kao mjera sprečavanja psihičke ili moralne štete koja se nanosi maloljetnicima.

212

Kao četvrto, okolnost da članak 24. stavak 1. Zakona o medijskim uslugama zabranjuje diskriminirajuće sadržaje u komercijalnim komunikacijama ne može sama po sebi opravdati povredu članka 9. stavka 1. točke (c) podtočke ii. Direktive 2010/13 člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju.

213

Mađarska odgovara, kao prvo, da se člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju ne krši Direktiva 2010/13 jer se oglašavanje dostupno u medijskim uslugama smatra komercijalnom komunikacijom u smislu posebnih pravila Zakona o medijskim uslugama i da se stoga materijalna područja primjene Zakona o oglašavanju i te direktive ne podudaraju.

214

Usto, komercijalne komunikacije u medijskim uslugama ne razlikuju se, sa stajališta zaštite maloljetnika, od drugih medijskih sadržaja, tako da se zaštitne mjere jednako primjenjuju na sve programe. U suprotnom se ne bi mogao postići cilj u općem interesu koji se odnosi na zaštitu maloljetnika. Što se tiče medijskih usluga, odredbe Zakona o oglašavanju valja tumačiti zajedno s odredbama Zakona o medijskim uslugama i Zakona br. CIV iz 2010. o slobodi tiska i temeljnim pravilima koja se primjenjuju na sadržaje koje objavljuju mediji. Takvo zajedničko tumačenje pokazalo bi da se na komercijalne komunikacije prikazane u medijskim uslugama primjenjuju samo posebna pravila Zakona o medijskim uslugama.

215

Kao drugo, ta država članica tvrdi da članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju ne predstavlja zabranu emitiranja, nego ga, na temelju načela proporcionalnog zadiranja, treba tumačiti kao propis koji je opravdan i nužan za zaštitu maloljetnika.

216

Kao treće, sam članak 24. stavak 1. Zakona o medijskim uslugama predviđa zabranu diskriminacije u smislu članka 9. stavka 1. točke (c) podtočke ii. Direktive 2010/13.

217

Iz toga slijedi da članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju nije protivan tom članku 9. stavku 1. točki (c) podtočki ii.

218

Najprije valja podsjetiti na to da su, u skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (a) podtočkom ii. Direktive 2010/13, audiovizualne komercijalne komunikacije obuhvaćene pojmom „audiovizualne medijske usluge” u smislu te direktive.

219

Člankom 1. stavkom 1. točkom (h) navedene direktive široko se definira pojam „audiovizualna komercijalna komunikacija”, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 31. iste direktive. Taj pojam tako obuhvaća „slike sa ili bez zvuka koje su izrađene za promicanje, izravno ili neizravno, robe, usluga ili ugleda fizičke ili pravne osobe koja se bavi gospodarskom djelatnošću”, pri čemu te slike „prate ili su uključene u program ili u videozapis koji je generirao korisnik u zamjenu za plaćanje ili za sličnu naknadu ili u svrhe vlastitog promicanja”, a audiovizualna komercijalna komunikacija obuhvaća „[o]bli[ke] [koji] uključuju, među ostalim, televizijsko oglašavanje, pokroviteljstvo, teletrgovinu i plasman proizvoda”.

220

Osim toga, člankom 9. stavkom 1. točkom (c) podtočkom ii. Direktive 2010/13 predviđa se da države članice osiguravaju da audiovizualne komercijalne komunikacije koje pružaju pružatelji medijskih usluga u njihovoj nadležnosti ne uključuju niti promiču bilo kakav oblik diskriminacije na temelju spola, rasnog ili etničkog podrijetla, nacionalnosti, vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije.

221

Tim člankom 9. stavkom 1. točkom (c) podtočkom ii. zakonodavac Unije predvidio je razlog za zabranu koji se temelji, među ostalim, na diskriminaciji na temelju spola ili spolne orijentacije, što je razlog koji proizlazi iz obveze poštovanja načela nediskriminacije (vidjeti po analogiji presudu od 26. lipnja 2025., Makeleio i Zougla, C‑555/23 i C‑556/23, EU:C:2025:484, t. 70.).

222

Navedenim člankom 9. stavkom 1. točkom (c) podtočkom ii. tako se, u području na koje se odnosi, konkretizira opće načelo nediskriminacije koje je sada utvrđeno u članku 21. Povelje, kojim se zabranjuje svaka diskriminacija na temelju, među ostalim, spola ili spolne orijentacije, pri čemu je ta zabrana, kao opće načelo prava Unije, obvezujuće prirode, kao što je to navedeno u točki 131. ove presude.

223

U ovom slučaju valja istaknuti da se, u skladu s člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju, „[o]sobama koje nisu navršile 18 godina zabranjuje se pristup oglasima koji nepotrebno prikazuju seksualnost ili koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost”.

224

U tom pogledu i kao prvo, treba odbiti argument Mađarske prema kojem oglašavanje dostupno u medijskim uslugama, kako je navedeno u tom članku 8. stavku 1.a, treba tumačiti s obzirom na Zakon o medijskim uslugama i Zakon br. CIV iz 2010. o slobodi tiska i temeljnim pravilima koja se primjenjuju na sadržaje koje objavljuju mediji, tako da ta odredba nije obuhvaćena materijalnim područjem primjene Direktive 2010/13.

225

Naime, uzimajući u obzir vrlo širok doseg pojma „oglašavanje” upotrijebljenog u navedenom članku 8. stavku 1.a, valja utvrditi da taj pojam može biti obuhvaćen onim „audiovizualne komercijalne komunikacije” u smislu članka 1. stavka 1. točke (h) te direktive, s obzirom na to da potonji pojam može, među ostalim, kao što je to navedeno u točki 219. ove presude, biti u obliku televizijskog oglašavanja i plasmana proizvoda.

226

U tom se kontekstu ne može prihvatiti tvrdnja Mađarske o isključivoj primjeni posebnih pravila Zakona o medijskim uslugama na komercijalna priopćenja u medijskim uslugama.

227

Kao drugo, valja provjeriti povređuje li se člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju članak 9. stavak 1. točka (c) podtočka ii. Direktive 2010/13.

228

Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse navedene u točki 133. ove presude, diskriminacija na temelju spola ne može se svesti samo na diskriminaciju koja proizlazi iz pripadnosti jednom ili drugom spolu. Uzimajući u obzir njegov predmet i prirodu prava koja se nastoje zaštititi potonjim člankom, on se ne primjenjuje samo na diskriminaciju koja proizlazi iz promjene spola osobe o kojoj je riječ, to jest prilagodbe spola, nego i na diskriminaciju koja se temelji na odstupanju od rodnog identiteta koji odgovara spolu dodijeljenom prilikom rođenja.

229

Budući da se člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju bezuvjetno isključuje to da se osobama mlađim od 18 godina omogući pristup oglasima koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost, treba smatrati da se tom odredbom izravno diskriminira na temelju spola i spolne orijentacije. Naime, posljedica zabrane predviđene tom odredbom je u praksi to da se pružatelje audiovizualnih medijskih usluga koji su obuhvaćeni njezinim područjem primjene obvezuje na provođenje diskriminacije na temelju spola i spolne orijentacije jer im se u potpunosti uskraćuje mogućnost osiguravanja takvog pristupa.

230

Slijedom toga, zabranom pristupa takvim oglasima maloljetnicima, na temelju tog članka 8. stavka 1.a, povređuje se članak 9. stavak 1. točka (c) podtočka ii. Direktive 2010/13, tumačen s obzirom na zabranu svake diskriminacije na temelju spola ili spolne orijentacije predviđenu u članku 21. stavku 1. Povelje.

231

Ta se diskriminacija ne može opravdati ciljem u općem interesu na koji se poziva ta država članica, to jest zaštitom maloljetnika od oglasa s navodno štetnim sadržajem.

232

Točno je da je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 104. Direktive 2010/13, zakonodavac Unije naglasio da je zaštita maloljetnika od prisutnosti audiovizualnih sadržaja koji bi im mogli biti štetni cilj u općem interesu koji zaslužuje visoku razinu zaštite (vidjeti u tom smislu presudu od 23. ožujka 2023., Booky.fi, C‑662/21, EU:C:2023:239, t. 40.).

233

Međutim, po analogiji s onim što je utvrđeno u točkama 135. do 162. ove presude, maloljetnike se može na odgovarajući način zaštititi od programa koji su neprimjereni za njihovu dob a da se pritom ne provodi izravna diskriminacija na temelju spola i spolne orijentacije kao što je ona koja proizlazi iz članka 8. stavka 1.a Zakona o oglašavanju, kojim se povređuje bit članka 21. stavka 1. Povelje.

234

Zbog istih razloga taj članak 8. stavak 1.a ne može predstavljati ni mjeru čiji je cilj spriječiti nastanak psihičke ili moralne štete maloljetnicima u smislu članka 9. stavka 1. točke (g) te direktive.

235

U tim okolnostima valja zaključiti da je treći dio prvog prigovora osnovan.

236

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je prvi prigovor osnovan.

237

Prvim dijelom drugog tužbenog razloga Komisija prigovara Mađarskoj da je povrijedila obveze koje ima na temelju članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31.

238

Ističe da se člankom 6/A Zakona o zaštiti djece osobama mlađima od 18 godina zabranjuje pristup sadržajima koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.

239

Kao prvo, ta institucija tvrdi da je taj članak 6/A obuhvaćen zabranom iz članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31, s obzirom na to da se tom odredbom ne zahtijeva da se nacionalno pravilo izričito ili isključivo primjenjuje na usluge informacijskog društva.

240

U tom pogledu, kao prvo, odredbe Zakona o zaštiti djece mogu izravno utjecati na usluge informacijskog društva, s obzirom na to da se u članku 2. točki (a) te direktive te usluge široko definiraju.

241

Kao drugo, kao što to proizlazi iz sudske prakse proizišle iz presude od 14. srpnja 2022., ASADE (C‑436/20, EU:C:2022:559, t. 63. i navedena sudska praksa), gospodarskom djelatnošću u smislu članka 57. UFEU‑a mogu se smatrati usluge pružene u javnom interesu i bez namjere stjecanja dobiti i koje su u tržišnom natjecanju s onima koje nude subjekti s ciljem stjecanja dobiti.

242

Kao treće, u tom pogledu nije relevantna okolnost, na koju se poziva Mađarska, da subjekti obuhvaćeni člankom 6/A Zakona o zaštiti djece mogu obavljati i određene negospodarske djelatnosti, s obzirom na to da ti subjekti i dalje mogu obavljati druge djelatnosti koje čine usluge informacijskog društva. Isto tako, ne može se zbog činjenice da su navedeni subjekti privatni pružatelji usluga odbiti kvalificirati njihove djelatnosti kao pružanja usluga.

243

Kao četvrto, s obzirom na sudsku praksu proizišlu iz presuda od 11. rujna 2014., Papasavvas (C‑291/13, EU:C:2014:2209, t. 28.) i od 15. rujna 2016., Mc Fadden (C‑484/14, EU:C:2016:689, t. 41.), nije relevantna ni okolnost da za uslugu plaća treća osoba, a ne njezin primatelj.

244

Naposljetku, kao peto, u ovom slučaju uopće nije relevantan članak 4. stavak 2. Direktive 2000/31, s obzirom na to da je članak 6/A Zakona o zaštiti djece zahtjev, a ne režim ovlaštenja.

245

Kao drugo, Komisija ističe da je članak 6/A Zakona o zaštiti djece obuhvaćen pojmom „područje koordinacije” u smislu članka 2. točke (h) te direktive, s obzirom na to da potonja odredba obuhvaća zahtjeve utvrđene u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na pružatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće prirode ili su izričito njima namijenjeni.

246

Kao treće, u skladu s člankom 1. stavkom 1. Zakona o zaštiti djece, on se odnosi na širok raspon javnih ili privatnih organizacija, fizičkih i pravnih osoba zaduženih za zaštitu djece kao i drugih organizacija koje nemaju pravnu osobnost, a koje doprinose ostvarivanju zakonskih prava i interesa djece i izvršavanju roditeljskih dužnosti. Primjena tog zakona na privatne organizacije proizlazi iz njegova članka 5. točaka (s), (sc) do (se), u kojem se upućuje na „nedržavne” upravitelje.

247

Iz toga slijedi da bi širok raspon javnih ili privatnih organizacija te fizičkih i pravnih osoba bio spriječen pružati ili koristiti usluge informacijskog društva, poput internetske kupnje knjiga ili elektroničkih medija, ako se njima prenose sadržaji koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost. Ti bi pružatelji trebali ili ukloniti te sadržaje iz navedenih usluga ili u potpunosti prestati pružati te usluge.

248

Stoga se člankom 6/A Zakona o zaštiti djece može zabraniti, ometati ili učiniti manje privlačnim pružanje usluga informacijskog društva iz druge države članice, protivno članku 3. stavku 2. Direktive 2000/31.

249

Mađarska odgovara, na prvom mjestu, da se područje primjene Zakona o zaštiti djece ne proteže na pružanje usluga informacijskog društva u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2000/31 jer usluge uređene tim zakonom nisu gospodarske prirode, s obzirom na to da pojam „usluga” u smislu prava Unije zahtijeva pružanje takve usluge uz naknadu u okviru gospodarske djelatnosti.

250

Kao prvo, usluge obuhvaćene Zakonom o zaštiti djece obuhvaćaju usluge čije odlučujuće obilježje nije gospodarska priroda, s obzirom na to da se taj zakon odnosi na usluge koje država pruža u socijalnom području.

251

Kao drugo, članak 6/A Zakona o zaštiti djece primjenjuje se na usluge koje se ne pružaju elektroničkim putem, odnosno na osnovne usluge koje se odnose na skrb za djecu i specijalizirane usluge zaštite djece, koje uključuju novčane usluge te skrb u naravi i osobnu skrb. Komisija nije dokazala postojanje konkurentskih usluga u smislu članka 57. UFEU‑a niti je navela koji bi dio osnovnih usluga koje se odnose na skrb za djecu i specijaliziranih usluga zaštite djece mogao biti obuhvaćen tom odredbom.

252

Stoga ne postoji veza između Direktive 2000/31 i Zakona o zaštiti djece jer se tim zakonom ne ograničava internetska kupnja kao usluga informacijskog društva, nego pristup djece potencijalno štetnim sadržajima kao i korištenje takvih sadržaja u okviru obrazovnih djelatnosti. Međutim, obrazovna djelatnost i definicija njezina sadržaja u isključivoj su nadležnosti država članica, u skladu s člankom 165. UFEU‑a. Tim se zakonom stoga ne smije kršiti ta direktiva niti povrijediti njezin članak 3. stavak 2.

253

Kao treće, pogrešno je Komisijino stajalište prema kojem su zabrane koje nisu izričito usmjerene na usluge informacijskog društva obuhvaćene područjem primjene navedene direktive. To se potvrđuje člankom 4. stavkom 2. iste direktive, prema kojem se zabranom prethodnog ovlaštenja propisanom u članku 4. stavku 1. te direktive ne dovode u pitanje režimi ovlaštenja koji nisu izričito i isključivo namijenjeni uslugama informacijskog društva.

254

Na drugom mjestu, čak i pod pretpostavkom da članak 6/A Zakona o zaštiti djece obuhvaća „usluge informacijskog društva” u smislu Direktive 2000/31, taj članak nije dio područja koordinacije te direktive.

255

Naime, u skladu s člankom 2. točkom (h) podtočkom ii. trećom alinejom navedene direktive, područjem koordinacije nisu obuhvaćeni „zahtjevi koji se primjenjuju na usluge koje se ne pružaju elektroničkim putem”. Stoga, kako bi bila obuhvaćena područjem primjene te direktive, ograničenja slobodnog kretanja usluga informacijskog društva u smislu te direktive moraju se izričito i isključivo odnositi na navedene usluge. Međutim, usluge predviđene tim člankom 6/A obuhvaćaju usluge koje se ne pružaju elektroničkim putem.

256

Na trećem mjestu, Mađarska pojašnjava da posljedica članka 6/A Zakona o zaštiti djece nije to da pružatelji na koje se odnosi ta odredba moraju ukloniti sadržaje o kojima je riječ ili prestati pružati te prekogranične usluge, s obzirom na to da se navedenom odredbom samo predviđa da organizacije i osobe obuhvaćene njezinim područjem primjene ne mogu prikazivati takav sadržaj maloljetnicima u pravnim odnosima uređenima tim zakonom.

257

Uvodno valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 1. stavcima 1. i 2. Direktive 2000/31, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 8., njezin cilj doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta stvaranjem pravnog okvira kojim se osigurava slobodno kretanje usluga informacijskog društva između država članica usklađivanjem, u mjeri potrebnoj za postizanje tog cilja, pojedinih nacionalnih odredbi primjenjivih na te usluge.

258

Člankom 2. točkom (a) navedene direktive, u vezi s člankom 1. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2015/1535, „usluge informacijskog društva” definiraju se kao „svaka usluga koja se obično pruža uz naknadu, na daljinu, elektroničkim sredstvima te na osobni zahtjev primatelja usluga”, pri čemu se podrazumijeva, kao što proizlazi iz uvodne izjave 18. Direktive 2000/31, da te usluge obuhvaćaju široki raspon gospodarskih djelatnosti koje se odvijaju na internetu.

259

Članak 3. Direktive 2000/31 je pak središnja odredba u strukturi i sustavu koji je njome uspostavljen, s obzirom na to da se njime utvrđuje načelo nadzora u državi članici podrijetla, o kojem se također govori u uvodnoj izjavi 22. te direktive, u kojoj se navodi da „[u]sluge informacijskog društva treba nadzirati na izvoru aktivnosti” (presuda od 9. studenoga 2023., Google Ireland i dr., C‑376/22, EU:C:2023:835, t. 40.).

260

Prema članku 3. stavku 1. navedene direktive, svaka država članica osigurava da su usluge informacijskog društva koje pruža pružatelj s poslovnim nastanom na njezinu državnom području u skladu s nacionalnim odredbama te države članice koje spadaju u okvir područja koordinacije, pri čemu to područje obuhvaća, kao što se to predviđa člankom 2. točkom (h) iste direktive, zahtjeve utvrđene u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na pružatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće prirode ili su izričito njima namijenjeni.

261

U skladu s člankom 2. točkom (h) podtočkom i. drugom alinejom Direktive 2000/31, „područje koordinacije” odnosi se na zahtjeve u vezi s obavljanjem djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva, kao što su, među ostalim, zahtjevi vezani uz ponašanje pružatelja usluga, zahtjevi u pogledu kvalitete i sadržaja usluge, „uključujući zahtjeve koji se odnose na oglašavanje”.

262

Člankom 3. stavkom 2. te direktive usto se propisuje da države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.

263

Stoga navedena direktiva počiva na primjeni načela nadzora u državi članici podrijetla i načela uzajamnog priznavanja, tako da su u okviru područja koordinacije definiranog u članku 2. točki (h) iste direktive usluge informacijskog društva regulirane samo u državi članici na čijem državnom teritoriju pružatelji tih usluga imaju poslovni nastan (presuda od 9. studenoga 2023., Google Ireland i dr., C‑376/22, EU:C:2023:835, t. 42. i navedena sudska praksa).

264

U ovom slučaju, člankom 6/A Zakona o zaštiti djece propisuje se da „[k]ako bi se zajamčilo ispunjavanje ciljeva navedenih u [t]om zakonu i ostvarivanje prava djeteta, osobama koje nisu navršile 18 godina zabranjuje se pristup pornografskom sadržaju ili sadržaju koji nepotrebno prikazuje seksualnost ili koji promiče ili prikazuje rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost”.

265

Kako bi se ocijenilo uvodi li se tom odredbom ograničenje slobodnog kretanja usluga informacijskog društva iz druge države članice u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31, valja provjeriti, kao prvo, jesu li usluge iz tog članka 6/A obuhvaćene pojmom „usluge informacijskog društva” u smislu članka 2. točke (a) te direktive.

266

U tom pogledu nema dvojbe, s jedne strane, da se sadržaji iz tog članka 6/A mogu pružati na daljinu, elektroničkim sredstvima i na osobni zahtjev primatelja usluga u smislu tog članka 2. točke (a) u vezi s člankom 1. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2015/1535.

267

S druge strane, kad je riječ o uvjetu prema kojem se taj sadržaj „obično pruža uz naknadu”, valja podsjetiti na to da usluge koje se uobičajeno pružaju uz naknadu čine gospodarske djelatnosti, pri čemu se bitna značajka naknade sastoji u činjenici da je ona ekonomska protučinidba za uslugu o kojoj je riječ, pri čemu je ne mora nužno platiti njezin korisnik (vidjeti u tom smislu presude od 15. rujna 2016., Mc Fadden, C‑484/14, EU:C:2016:689, t. 41. i od 14. srpnja 2022., ASADE, C‑436/20, EU:C:2022:559, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

268

Usto, gospodarskom djelatnošću mogu se smatrati usluge pružene uz naknadu koje su, iako nisu obuhvaćene izvršavanjem javnih ovlasti, pružene u javnom interesu i bez namjere stjecanja dobiti i koje su u tržišnom natjecanju s onima koje nude subjekti s ciljem stjecanja dobiti (presuda od 14. srpnja 2022., ASADE, C‑436/20, EU:C:2022:559, t. 63. i navedena sudska praksa).

269

Nadalje, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 323. svojeg mišljenja, od slobode pružanja usluga koristi imaju i pružatelji i primatelji usluga (vidjeti po analogiji presude od 6. listopada 2009., Komisija/Španjolska, C‑153/08, EU:C:2009:618, t. 29. i od 2. ožujka 2023., Recreatieprojecten Zeeland i dr., C‑695/21, EU:C:2023:144, t. 13. i navedenu sudsku praksu).

270

U ovom slučaju, s obzirom na širok raspon osoba na koje se može primijeniti članak 6/A Zakona o zaštiti djece, ne može se isključiti, suprotno onomu što tvrdi Mađarska, da neke od njih pružaju usluge gospodarske prirode u okviru aktivnosti na temelju tog članka 6/A i da su takve usluge stoga obuhvaćene pojmom „usluge informacijskog društva” u smislu Direktive 2000/31.

271

Stoga se ne može prihvatiti argument te države članice prema kojem se Zakon o zaštiti djece odnosi i na sadržaje koji se koriste u okviru obrazovnih djelatnosti, koje su u isključivoj nadležnosti država članica, u skladu s člankom 165. UFEU‑a.

272

U tom smislu iz sudske prakse Suda proizlazi da, iako pravo Unije ne utječe na tu nadležnost država članica u pogledu, s jedne strane, sadržaja obrazovanja i organizacije obrazovnog sustava kao i njihove kulturne i jezične raznolikosti i, s druge strane, sadržaja i organizacije strukovnog obrazovanja, kao što to proizlazi iz članka 165. stavka 1. i članka 166. stavka 1. UFEU‑a, države članice u izvršavanju te nadležnosti ipak moraju poštovati pravo Unije, osobito odredbe o slobodi pružanja usluga (vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presude od 25. srpnja 2018., A (Pomoć za osobu s invaliditetom), C‑679/16, EU:C:2018:601, t. 58. i od 7. rujna 2022., Cilevičs i dr., C‑391/20, EU:C:2022:638, t. 59. i navedenu sudsku praksu).

273

Osim toga, posljedica članka 6/A Zakona o zaštiti djece može biti to da se osobe obuhvaćene njegovim područjem primjene ne mogu koristiti, primjerice u obrazovne svrhe, uslugama informacijskog društva u okviru usluga iz te odredbe, čak i ako same ne pružaju te usluge. S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 269. ove presude, takve usluge treba smatrati „uslugama informacijskog društva” u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2000/31 i stoga obuhvaćenima područjem primjene te direktive.

274

Na drugom mjestu, valja ispitati je li članak 6/A Zakona o zaštiti djece obuhvaćen pojmom „područje koordinacije” u smislu članka 2. točke (h) navedene direktive.

275

Kao što to proizlazi iz točaka 260. i 261. ove presude, područje koordinacije u smislu članka 2. točke (h) iste direktive, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 21., obuhvaća zahtjeve utvrđene u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na pružatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće prirode ili su izričito njima namijenjeni, dok god ti zahtjevi ispunjavaju uvjete iz tog članka.

276

U skladu s člankom 2. točkom (h) podtočkom i. drugom alinejom Direktive 2000/31, „područje koordinacije” odnosi se na zahtjeve u vezi s obavljanjem djelatnosti pružanja usluga informacijskog društva, poput zahtjeva u vezi s ponašanjem pružatelja usluga, kvalitetom ili sadržajem usluge.

277

U tom pogledu valja pojasniti da se zahtjevi utvrđeni člankom 6/A Zakona o zaštiti djece – koji isključuju prikazivanje određenih sadržaja maloljetnicima i za koje stoga treba smatrati da se njima nameću ograničenja sadržaja usluga koje se mogu pružati kao usluge informacijskog društva – odnose na obavljanje djelatnosti pružanja usluge informacijskog društva, poput zahtjeva koji se odnose na sadržaj usluge, u skladu s tim člankom 2. točkom (h) podtočkom i. drugom alinejom. Oni stoga ulaze u područje koordinacije u smislu navedenog članka 2. točke (h).

278

S jedne strane, to razmatranje ne dovodi se u pitanje okolnošću na koju se poziva Mađarska, prema kojoj se taj zakon ne odnosi posebno na propise o uslugama informacijskog društva. Naime, ta okolnost nije relevantna s obzirom na općenitost zahtjeva predviđenih navedenim zakonom koji su, kao što je to navedeno u prethodnoj točki, obuhvaćeni istim člankom 2. točkom (h).

279

S druge strane, ne može se prihvatiti ni argument koji je istaknula ta država članica, prema kojem usluge obuhvaćene Zakonom o zaštiti djece ne obuhvaćaju usluge koje se pružaju elektroničkim putem, nego one putem skrbi u naravi i osobne skrbi, s obzirom na to da navedena država članica tvrdi da se, unatoč vrlo širokom tekstu članka 6/A tog zakona, te usluge ni u kojem slučaju ne mogu pružati elektroničkim putem.

280

Stoga valja smatrati da se širok raspon usluga obuhvaćenih zabranom predviđenom u navedenom članku 6/A može primijeniti i na usluge isporučene elektroničkim putem.

281

Kao treće, valja utvrditi da se tom zabranom ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz druge države članice, u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31, s obzirom na to da se navedenom zabranom smanjuje mogućnost pružatelja usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici da svojim potencijalnim klijentima koji borave u Mađarskoj pružaju usluge sa sadržajima na koje se odnosi navedena zabrana, čime se djelatnost koja se sastoji od nuđenja takvih usluga u potonjoj državi članici čini manje privlačnom.

282

Drugim dijelom drugog prigovora Komisija tvrdi da je Mađarska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31.

283

Ističe da se člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju osobama mlađima od 18 godina zabranjuje pristup oglasima koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.

284

Tom se odredbom oglašivačima, uključujući one s poslovnim nastanom u drugim državama članicama, nameću nove obveze kojima se ograničava njihova sloboda pružanja usluga. U tom pogledu, kako bi se utvrdilo ograničenje u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31, dovoljno je da se propis primjenjuje na usluge informacijskog društva i da se njime može zabraniti, ometati ili učiniti manje privlačnim ostvarivanje slobode pružanja usluga. Nacionalnim propisom kojim se zabranjuju određeni sadržaji, čak i ako se ne propisuje zabrana oglašavanja, može se ograničiti slobodno kretanje usluga za pružatelje i primatelje.

285

U ovom slučaju se, s jedne strane, na usluge informacijskog društva u smislu te direktive primjenjuje članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju.

286

S druge strane, budući da se članak 2. točka (h) podtočka i. druga alineja navedene direktive izričito odnosi na zahtjeve „koji se odnose na oglašavanje”, taj članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju također ulazi u područje koordinacije u smislu iste direktive.

287

Točno je da se Direktivom 2000/31 usklađuju samo određeni aspekti pružanja usluga informacijskog društva. Ipak, primjenjuje se načelo zemlje podrijetla iz članka 3. te direktive, uključujući njegova postupovna i materijalna pravila. Primjena samo na područja obuhvaćena člancima 6. do 8. navedene direktive, u vezi s komercijalnim priopćenjima, bila bi protivna tekstu, cilju i sustavu opće zabrane ograničenja slobode kretanja usluga informacijskog društva predviđene u njezinu članku 3. stavku 2.

288

Mađarska podsjeća, kao prvo, na to da se Direktivom 2000/31, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 10., ostvaruje samo minimalno usklađivanje koje ne utječe na razinu zaštite ciljeva u općem interesu, osobito na razinu zaštite maloljetnika iz Zakona o oglašavanju.

289

Činjenica da je oglašavanje u mnogim državama članicama podvrgnuto posebnim pravilima i zabranama za maloljetnike dokazuje da ta pravila ne mogu učiniti manje privlačnim prekogranično pružanje usluga u području informiranja i priopćavanja, s obzirom na to da članak 3. stavak 4. te direktive uostalom potvrđuje takvo tumačenje.

290

Kao drugo, pojam „područje koordinacije” u smislu članka 2. točke (h) navedene direktive ne proteže se na zahtjeve koji se odnose na usluge informacijskog društva, koje se ne nalaze u akcesornoj i neodvojivoj vezi s tim uslugama. Stoga se istom direktivom ne može spriječiti države članice da donesu mjere za zaštitu maloljetnika.

291

Kao prvo, valja utvrditi da Mađarska u ovom slučaju ne osporava da usluge oglašavanja iz članka 8. stavka 1.a Zakona o oglašavanju mogu biti „usluge informacijskog društva” u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2000/31, u vezi s člankom 1. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2015/1535, a koje su stoga obuhvaćene područjem primjene Direktive 2000/31.

292

Kao drugo, valja naglasiti, u pogledu dosega pojma „područje koordinacije” u smislu članka 2. točke (h) podtočke i. druge alineje Direktive 2000/31, navedenog u točki 261. ove presude, da je zabrana stavljanja na raspolaganje maloljetnicima oglasa koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost, u skladu s tim člankom 8. stavkom 1.a, doista obuhvaćena tim pojmom, s obzirom na to da se on izričito odnosi na „zahtjev[e] u pogledu kvalitete i sadržaja usluge uključujući zahtjeve koji se odnose na oglašavanje”.

293

U tom se kontekstu ne može prihvatiti argument Mađarske prema kojem se navedeni članak 8. stavak 1.a ne odnosi konkretno na usluge informacijskog društva i nije dio „područja koordinacije”, s obzirom na to da se to područje ne proteže na zahtjeve koji se odnose na usluge informacijskog društva koje se ne nalaze u akcesornoj i neodvojivoj vezi s tim uslugama.

294

Naime, prema tekstu članka 2. točke (h) Direktive 2000/31, zahtjevi utvrđeni u pravnim sustavima država članica koji se primjenjuju na pružatelje usluga informacijskog društva ili usluge informacijskog društva, bez obzira na to jesu li opće prirode ili izričito njima namijenjeni, obuhvaćeni su pojmom „područje koordinacije”.

295

U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da nije nužno da je cjelokupan „specifičan cilj i svrha” zahtjeva regulirati usluge informacijskog društva, s obzirom na to da je dovoljno da se taj cilj ili svrha tog zahtjeva ostvaruje nekima od njegovih odredaba (vidjeti po analogiji presudu od 12. rujna 2019., VG Media, C‑299/17, EU:C:2019:716, t. 32. i navedenu sudsku praksu).

296

Kao treće, valja pojasniti da se člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva iz druge države članice, u smislu članka 3. stavka 2. te direktive jer ta odredba čini manje privlačnim ostvarivanje slobode pružanja usluga time što maloljetnicima zabranjuje pristup oglasima koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.

297

Komisija tvrdi da Mađarska ne može, na temelju članka 3. stavka 4. Direktive 2000/31, odstupiti od zabrane, predviđene stavkom 2. tog članka, ograničenjâ usluga informacijskog društva iz drugih država članica.

298

Zabrana stavljanja na raspolaganje maloljetnicima sadržaja ili oglasa koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost, kako je predviđena člankom 6/A Zakona o zaštiti djece, s jedne strane, i člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju, s druge strane, ne može se smatrati nužnom u pogledu ciljeva u općem interesu iz tog članka 3. stavka 4.

299

Iako je zaštita djeteta ili zaštita prava roditelja na odgajanje svojeg djeteta legitiman javni interes, njezino isticanje samo po sebi nije dovoljno da bi se opravdalo odstupanje od zabrane ograničenja slobodnog kretanja usluga informacijskog društva, s obzirom na to da države članice ne mogu slobodno definirati pojmove „javni poredak”, „javna sigurnost” ili „javno zdravlje”. S obzirom na presudu od 14. veljače 2019., Milivojević (C‑630/17, EU:C:2019:123), postojanje stvarne i dovoljno ozbiljne prijetnje koja ugrožava temeljni interes društva valja dokazati konkretno u odnosu na okolnosti pojedinog slučaja.

300

Mađarska tvrdi da je sama Komisija u svojoj tužbi priznala da se cilj zaštite maloljetnika izričito nalazi među ciljevima u općem interesu kojima se može opravdati ograničenje pružanja usluga informacijskog društva iz druge države članice, koje je načelno zabranjeno člankom 3. stavkom 2. Direktive 2000/31. Taj se cilj ne može učinkovito postići manje ograničavajućim mjerama.

301

Zakon o zaštiti djece i Zakon o oglašavanju nužni su za ostvarenje cilja u općem interesu koji se odnosi na zaštitu maloljetnika i prava roditelja na donošenje odluka o obrazovanju svoje djece.

302

Što se tiče postojanja stvarne i dovoljno ozbiljne prijetnje koja utječe na temeljni interes društva, Mađarska napominje da države članice raspolažu marginom prosudbe u pogledu mjera poduzetih radi zaštite predmetnog cilja i strogosti tih mjera.

303

Prije svega valja podsjetiti na to da, na temelju članka 3. stavka 4. točke (a) Direktive 2000/31, države članice mogu u pogledu određene usluge informacijskog društva poduzeti mjere kojima se odstupa od stavka 2. tog članka, pod uvjetom da su one, najprije, nužne za osiguravanje javnog poretka, zaštite javnog zdravlja, javne sigurnosti ili zaštite potrošača, da su, zatim, poduzete u odnosu na određenu uslugu informacijskog društva koja dovodi u pitanje te ciljeve ili predstavlja ozbiljan i veliki rizik za njihovo ostvarenje te, naposljetku, da su proporcionalne spomenutim ciljevima (presuda od 27. veljače 2025., Apothekerkammer Nordrhein, C‑517/23, EU:C:2025:122, t. 78. i navedena sudska praksa).

304

Prema samom tekstu tog članka 3. stavka 4. točke (a) podtočke i. prve alineje, pojam „javna politika” koji se u njemu nalazi odnosi se osobito „na zaštitu maloljetnika”, što odgovara cilju na koji se Mađarska u ovom slučaju ponajprije poziva kako bi opravdala ograničenja slobodnog kretanja usluga informacijskog društva o kojima je riječ u okviru drugog prigovora.

305

Međutim, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 129. do 133. ove presude, država članica ne može se osloniti na tumačenje te odredbe Direktive 2000/31 kojim se povređuje zabrana svake diskriminacije na temelju spola ili spolne orijentacije utvrđena u članku 21. stavku 1. Povelje, s obzirom na to da je ta zabrana, kao opće načelo prava Unije, obvezujuće prirode.

306

Zbog razloga sličnih onima navedenima u točkama 135. do 162. kao i u točkama 229. do 233. ove presude, valja utvrditi da i članak 6/A Zakona o zaštiti djece i članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju dovode do izravne diskriminacije na temelju spola i spolne orijentacije, s obzirom na to da se tim odredbama povređuje bit članka 21. stavka 1. Povelje.

307

Stoga se ograničenja slobodnog kretanja usluga informacijskog društva iz druge države članice, utvrđena člankom 6/A Zakona o zaštiti djece i člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju, ne mogu smatrati potrebnima, u smislu članka 3. stavka 4. točke (a) podtočke i. Direktive 2000/31, za ostvarenje legitimnog cilja zaštite maloljetnika.

308

Osim toga, i u svakom slučaju, valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz samog teksta članka 3. stavka 4. točke (a) podtočke ii. te direktive, tom odredbom mogu biti obuhvaćene samo mjere poduzete „protiv usluge informacijskog društva”.

309

Tu odredbu treba tumačiti na način da općenite i apstraktne mjere koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva i koje se jednako primjenjuju na svakog pružatelja te kategorije usluga nisu obuhvaćene pojmom mjere „poduzete protiv usluge informacijskog društva” koji se u njoj nalazi (presuda od 30. svibnja 2024., Airbnb Ireland i Amazon Services Europe, C‑662/22 i C‑667/22, EU:C:2024:432, t. 70. i navedena sudska praksa).

310

U ovom su slučaju članak 6/A Zakona o zaštiti djece i članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju općenite i apstraktne mjere, tako da ne ispunjavaju uvjet predviđen člankom 3. stavkom 4. točkom (a) podtočkom ii. Direktive 2000/31.

311

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je drugi prigovor osnovan.

312

Prvim dijelom trećeg prigovora Komisija prigovara Mađarskoj da je povrijedila obveze koje ima na temelju članaka 16. i 19. Direktive 2006/123 kao i članka 56. UFEU‑a.

313

Podsjeća na to da se člankom 6/A Zakona o zaštiti djece osobama mlađima od 18 godina zabranjuje pristup sadržajima koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost i da zbog toga taj članak 6/A može utjecati na prekogranično pružanje usluga.

314

Taj se članak 6/A primjenjuje na pružanje usluga informacijskog društva i ne odnosi se samo na usluge koje pružaju javna tijela, nego i na usluge koje pružaju fizičke i pravne osobe te organizacije koje nemaju pravnu osobnost. Naime, navedeni članak 6/A odnosi se na javna ili privatna tijela koja doprinose ostvarivanju prava i zaštiti zakonskih interesa djece kao i izvršavanju roditeljskih dužnosti.

315

Budući da se mogu pružati i uz naknadu, te su usluge obuhvaćene pojmom „usluga” u smislu UFEU‑a i Direktive 2006/123. U tom pogledu, to što je usluga koja ulazi u područje primjene članka 6/A Zakona o zaštiti djece neprofitna ne znači, čak i ako je pružaju privatni subjekti, da se ne može kvalificirati kao „usluga” u smislu prava Unije. To također proizlazi iz jasnog teksta članka 5. točke (s) podtočke (se) Zakona o zaštiti djece, koji se odnosi na „uvjete potrebne za obavljanje djelatnosti pružanja usluga dobrobiti djece i zaštite djece”.

316

Tako pružatelji usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici mogu svakoj osobi nuditi usluge skrbi o djeci u Mađarskoj u obliku dječjeg vrtića, predškole, posebnih tečajeva, dadilja ili tečajeva.

317

Usto, državljani drugih država članica koriste se uslugama na koje se primjenjuje taj članak 6/A tijekom svojeg boravka u Mađarskoj, s obzirom na to da se članak 4. stavak 1. Zakona o zaštiti djece odnosi i na djecu stranih državljana koji ostvaruju svoje pravo na slobodno kretanje u toj državi članici tijekom razdoblja duljeg od tri mjeseca.

318

Prekogranična priroda tih usluga ne dovodi se u pitanje uvodnom izjavom 114. Direktive 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ (SL 2014., L 94, str. 65. i ispravci SL 2015., L 275, str. 68., SL 2016., L 311, str. 26., SL 2020., L 406, str. 67. i SL 2023./90063, L), s obzirom na to da se tom uvodnom izjavom ne definira područje primjene Direktive 2006/123 ili članka 56. UFEU‑a.

319

Osim toga, na članak 6/A Zakona o zaštiti djece ne može se primijeniti iznimka na temelju članka 2. stavka 2. Direktive 2006/123, s obzirom na to da se tim člankom 6/A istodobno ograničavaju sloboda pružanja i sloboda primanja prekograničnih usluga u smislu članaka 16. i 19. te direktive i članka 56. UFEU‑a.

320

Konkretnije, navedeni članak 6/A ne može biti obuhvaćen iznimkom predviđenom u članku 2. stavku 2. točki (j) navedene direktive, koja iz njezine primjene izuzima socijalne usluge koje se odnose na skrb o djeci koju osigurava država. Ta se iznimka ne primjenjuje, s jedne strane, na usluge koje u tom području pružaju privatni subjekti i, s druge strane, na skrb o djeci općenito.

321

Mađarska odgovara, s jedne strane, da se članak 6/A Zakona o zaštiti djece primjenjuje samo u okviru institucionalnog sustava zaštite djece. S druge strane, usluge i mjere za zaštitu djece nisu usluge ekonomske prirode koje se pružaju uz naknadu te su u svakom slučaju obuhvaćene iznimkom predviđenom u članku 2. stavku 2. točki (j) Direktive 2006/123.

322

Činjenica da te usluge pružaju fizičke i pravne osobe te druge organizacije koje nemaju pravnu osobnost ne mijenja njihovu neprofitnu prirodu, s obzirom na to da se člankom 5. točkom (s) Zakona o zaštiti djece određuju osobe i organizacije koje imaju odobrenje za obavljanje djelatnosti promicanja dobrobiti djece i njihove zaštite.

323

Stoga, čak i ako navedene usluge pružaju pružatelji koje je ovlastila država ili dobrotvorne organizacije koje je priznala država, takvo bi pružanje bilo obuhvaćeno iznimkom predviđenom u članku 2. stavku 2. točki (j) Direktive 2006/123. Naime, to je pružanje, prema mišljenju Mađarske, istovjetno onomu koje se odnosi na socijalne usluge u području skrbi o djeci i potpore obiteljima u smislu te direktive. Ta država članica dodaje da se tako članak 6/A navedenog zakona ne odnosi na privatne organizacije koje obavljaju djelatnosti socijalne prirode izvan okvira tog zakona. Osim toga, ne može biti riječ o povredi članka 19. te direktive, odnosno o ograničenju korištenja uslugom koju pruža pružatelj sa sjedištem u drugoj državi članici, jer se usluge iz Zakona o zaštiti djece mogu pružati samo u Mađarskoj.

324

U tom pogledu valja uzeti u obzir uvodnu izjavu 114. Direktive 2014/24, u kojoj se podsjeća na to da „[o]dređene kategorije usluga zbog njihove naravi i dalje su ograničenih prekograničnih dimenzija, pogotovo usluge koje su poznate kao usluge osobama, poput određenih društvenih, zdravstvenih ili obrazovnih usluga”.

325

U svakom slučaju, članak 6/A tog zakona ne utječe na slobodu pristupa pružatelja usluga mađarskom tržištu, nego ograničava, u okviru usluga koje su njime obuhvaćene, pristup maloljetnika sadržajima iz te odredbe.

326

Uvodno, kad je riječ o slobodi pružanja usluga iz članka 56. UFEU‑a, valja podsjetiti na to da je doseg te slobode osobito konkretiziran među ostalim Direktivom 2006/123 (vidjeti u tom smislu presudu od 30. svibnja 2024., Airbnb Ireland i Amazon Services Europe, C‑662/22 i C‑667/22, EU:C:2024:432, t. 47.).

327

Prema sudskoj praksi, s jedne strane, iz uvodne izjave 7. te direktive u biti proizlazi da se njome uspostavlja opći pravni okvir za veliki niz usluga uzimajući u obzir različita obilježja svake djelatnosti i njihov sustav uređenja. S druge strane, valja podsjetiti na to da svaku nacionalnu mjeru u području u kojem je provedeno usklađivanje valja ocjenjivati s obzirom na odredbe te mjere usklađivanja (presuda od 19. lipnja 2025., Komisija/Poljska (Oglašavanje ljekarni), C‑200/24, EU:C:2025:459, t. 65. i navedena sudska praksa).

328

Kao što se navodi u članku 1. stavku 1. Direktive 2006/123, njome se utvrđuju opće odredbe kojima se, među ostalim, olakšava ostvarivanje slobodnog kretanja usluga uz istodobno osiguravanje visokog stupnja kvalitete usluga.

329

Prema članku 2. stavku 1. iste direktive, ona se primjenjuje na usluge koje pružaju pružatelji s poslovnim nastanom u državi članici, pri čemu se pojam „usluga”, u skladu s njezinim člankom 4. točkom 1., definira kao „svaka samostalna gospodarska djelatnost koja se obično obavlja za naknadu, kako je spomenuto u članku [57. UFEU‑a]”.

330

Međutim, stavkom 2. tog članka 2. iz područja primjene Direktive 2006/123 isključuje se skup djelatnosti, među ostalim, u skladu s točkama (a), (i) i (j) te odredbe, negospodarske usluge u općem interesu, djelatnosti povezane s izvršavanjem javnih ovlasti i socijalne usluge koje se odnose na skrb o djeci i potporu obiteljima.

331

Osim toga, na temelju članka 3. stavka 1. Direktive ona nije primjenjiva ako su njezine odredbe u suprotnosti s odredbom nekog drugog akta Unije koji uređuje posebne aspekte pristupa uslužnoj djelatnosti ili njezina izvođenja u specifičnim sektorima ili za specifične struke (presuda od3. prosinca 2020., Star Taxi App, C‑62/19, EU:C:2020:980, t. 78. i navedena sudska praksa). Iz toga slijedi, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 330. svojeg mišljenja, da se navedenom direktivom nameću opća pravila kojima se omogućuje primjena uzajamnog priznavanja u području usluga koje nisu audiovizualne usluge ili usluge informacijskog društva.

332

Usto, člankom 16. stavkom 1. navedene direktive, u njegovim prvim dvama podstavcima, predviđa se, s jedne strane, da države članice poštuju pravo pružatelja usluga da djeluju u državi članici u kojoj nemaju poslovni nastan i, s druge strane, da država članica u kojoj se pruža usluga osigurava, među ostalim, slobodno obavljanje uslužne djelatnosti na svojem državnom području. Na temelju tog članka 16. stavka 1. trećeg podstavka, države članice ne smiju uvjetovati pristup ili izvođenje uslužne djelatnosti na svojem državnom području ispunjavanjem nekog zahtjeva koji ne poštuje načela nediskriminacije, nužnosti i proporcionalnosti.

333

Prema članku 16. stavku 3. iste direktive, država članica u koju se pružatelj preseli radi pružanja svoje usluge može uvesti zahtjeve u pogledu pružanja uslužne djelatnosti ako su ti zahtjevi opravdani, među ostalim, razlozima javnog poretka i javne sigurnosti u skladu sa stavkom 1. tog članka 16.

334

U skladu s člankom 19. Direktive 2006/123, države članice ne smiju primatelju usluge postaviti zahtjeve koji ograničavaju korištenje uslugom koju pruža pružatelj s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, a osobito, na temelju tog članka 19. točke (a), obvezu pribavljanja ovlaštenja od nadležnih tijela ili da im podnesu izjavu.

335

Kao prvo, na temelju članka 3. stavka 1. te direktive i s obzirom na sudsku praksu proizišlu iz presude od 3. prosinca 2020., Star Taxi App (C‑62/19, EU:C:2020:980), valja provjeriti može li se zbog okolnosti da je članak 6/A Zakona o zaštiti djece, kao što je to presuđeno u točkama 266. do 273. ove presude, propis primjenjiv na „usluge informacijskog društva” u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2000/31 isključiti primjena zahtjeva koji proizlaze iz Direktive 2006/123 i članka 56. UFEU‑a na taj članak 6/A, s obzirom na to da se Direktivom 2000/31 posebno uređuje slobodno kretanje usluga informacijskog društva.

336

U tom pogledu valja utvrditi, kao što to proizlazi iz tih točaka ove presude, da se – s obzirom na širok raspon osoba na koje se primjenjuje članak 6/A Zakona o zaštiti djece, koji ne uključuje samo pružatelje nego i primatelje usluga korištenih u okviru djelatnosti obuhvaćenih područjem primjene tog članka – ne može isključiti, kao što je to u biti navela nezavisna odvjetnica u točki 331. svojeg mišljenja, da se zabrana pristupa sadržajima iz istog članka nameće u okviru pružanja usluga različitih od usluga informacijskog društva u smislu Direktive 2000/31.

337

S obzirom na članak 4. točku 1. Direktive 2006/123, prema kojem pojam „usluga” obuhvaća svaku samostalnu gospodarsku djelatnost koja se obično obavlja uz naknadu, kako je navedeno u članku 57. UFEU‑a, takve bi se usluge mogle sastojati od osnovnih usluga u području zaštite djece u Mađarskoj, poput djelatnosti skrbi o djeci tijekom dana.

338

Točno je da se članak 6/A Zakona o zaštiti djece odnosi i na javna ili privatna tijela koja doprinose ostvarivanju prava i zaštiti zakonskih interesa djece kao i obavljanju roditeljskih dužnosti.

339

Međutim, kao što to tvrdi Komisija, takve se usluge također mogu pružati uz naknadu.

340

Osim sudske prakse Suda navedene u točkama 267. i 268. ove presude, u tom pogledu valja podsjetiti na to da nije isključeno da javna ustanova može obavljati više djelatnosti, istodobno ekonomskih i neekonomskih, pod uvjetom da se isključi svaki rizik od „unakrsnog” subvencioniranja njezinih ekonomskih djelatnosti javnim sredstvima koja ona koristi na temelju svojih neekonomskih djelatnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania, C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 51.)

341

Takve ekonomske usluge iz članka 6/A Zakona o zaštiti djece stoga su obuhvaćene pojmom „usluga” u smislu članka 4. točke 1. Direktive 2006/123.

342

Kao drugo, valja ispitati jesu li te usluge isključene iz područja primjene te direktive na temelju njezina članka 2. stavka 2. točke (j), prema kojem se ona, među ostalim, ne primjenjuje na socijalne usluge koje se odnose na skrb o djeci.

343

Točno je da iz zajedničkog tumačenja te odredbe i uvodne izjave 27. navedene direktive proizlazi da su takvim pojmom obuhvaćene samo „socijalne usluge” koje ispunjavaju dva kumulativna uvjeta. Iako se prvi uvjet odnosi na prirodu djelatnosti koje se obavljaju, drugi uvjet odnosi se na status pružatelja usluga, koje mogu pružati sama država, dobrotvorne organizacije koje država priznaje kao takve ili privatni pružatelj usluga kojeg je država za to ovlastila (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Femarbel, C‑57/12, EU:C:2013:517, t. 42. do 44.).

344

U tom pogledu treba smatrati da je država ovlastila privatnog pružatelja usluga ako on ima „obvezu” pružati socijalne usluge koje su mu povjerene (presuda od 11. srpnja 2013., Femarbel, C‑57/12, EU:C:2013:517, t. 46.).

345

Međutim, Mađarska nije dokazala da sve posebne usluge i mjere obuhvaćene područjem primjene Zakona o zaštiti djece osiguravaju država, dobrotvorna organizacija koju kao takvu priznaje država ili privatni pružatelj usluga kojeg je potonja ovlastila.

346

Kao treće, valja ispitati treba li zabranu predviđenu člankom 6/A Zakona o zaštiti djece tumačiti kao zahtjev koji može ograničiti slobodno kretanje usluga u smislu Direktive 2006/123.

347

Pojam „zahtjev” definiran je u članku 4. točki 7. te direktive kao svaka obveza, zabrana, uvjet ili ograničenje koje je predviđeno zakonima ili drugim propisima država članica ili koje proizlazi iz sudske prakse, upravne prakse, propisa profesionalnih tijela ili kolektivnih pravila strukovnih udruženja ili drugih profesionalnih organizacija, usvojenih pri izvođenju njihove pravne nezavisnosti.

348

Tu definiciju treba tumačiti s obzirom na uvodnu izjavu 9. navedene direktive, prema kojoj se ona primjenjuje isključivo na zahtjeve koji utječu na pristup uslužnoj djelatnosti ili njezino izvođenje i stoga se ne primjenjuje na zahtjeve koji izričito ne uređuju niti utječu na navedenu djelatnost, ali ih pružatelji takvih usluga moraju poštovati na jednaki način kao i pojedinci koji djeluju kao privatne osobe (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 2018., X i Visser, C‑360/15 i C‑31/16, EU:C:2018:44, t. 123. i od 22. rujna 2020., Cali Apartments, C‑724/18 i C‑727/18, EU:C:2020:743, t. 40.).

349

Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, ograničenjima slobodnog pružanja usluga smatraju se svi zahtjevi koji zabranjuju, ometaju ili čine manje privlačnim izvršavanje te slobode (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 2025., Komisija/Poljska (Oglašavanje ljekarni), C‑200/24, EU:C:2025:459, t. 71. i navedenu sudsku praksu).

350

Pojam „ograničenje” u smislu Direktive 2006/123 obuhvaća zahtjeve države članice koji, iako se jednako primjenjuju, utječu na pristup gospodarskih subjekata drugih država članica tržištu (presuda od 19. lipnja 2025., Komisija/Poljska (Oglašavanje ljekarni), C‑200/24, EU:C:2025:459, t. 72. i navedena sudska praksa), zabranjujući, ometajući ili čineći manje privlačnim djelatnosti pružatelja usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža slične usluge (presuda od 12. rujna 2013., Konstantinides, C‑475/11, EU:C:2013:542, t. 44. i navedena sudska praksa).

351

S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 348. do 350. ove presude, valja utvrditi da se člankom 6/A Zakona o zaštiti djece ne smanjuje samo mogućnost pružatelja usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici da svojim potencijalnim klijentima koji borave u Mađarskoj pružaju usluge sa sadržajima iz navedenog članka, nego i primanje tih usluga čini manje privlačnim primateljima usluga obuhvaćenih područjem primjene tog članka.

352

Iz toga slijedi da je zabrana navedena u toj odredbi zahtjev koji može ograničiti slobodno kretanje usluga u smislu Direktive 2006/123.

353

Drugim dijelom trećeg prigovora Komisija prigovara Mađarskoj da je povrijedila obveze koje ima na temelju članaka 16. i 19. Direktive 2006/123 kao i članka 56. UFEU‑a.

354

Ističe da se člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju osobama mlađima od 18 godina zabranjuje pristup oglasima koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost i, na taj način, ograničava sloboda prekograničnog pružanja usluga oglašavanja.

355

Kao prvo, Komisija tvrdi da taj članak 8. stavak 1.a ne utječe samo na usluge oglašavanja izvan interneta, poput osmišljavanja i objave plakata, oglasa u tisku ili letaka, nego i na sve poslovne djelatnosti koje se općenito koriste oglašavanjem za promidžbu robe i usluga.

356

Navedeni članak 8. stavak 1.a tako obuhvaća i oglašavanje elektroničkim putem i fizičko oglašavanje kao i oglašavanje drugim sredstvima, poput telefona.

357

Stoga su usluge iz navedenog članka 8. stavka 1.a obuhvaćene područjem primjene Direktive 2006/123 kao i članka 56. UFEU‑a. U tom pogledu se u ovom slučaju ne primjenjuju ni članak 3. stavak 1. te direktive ni iznimka iz njezina članka 2. stavka 2. točaka (c) i (g).

358

Kao drugo, kad je riječ o postojanju ograničenja slobodnog kretanja usluga, Komisija najprije ističe da, iako se istim člankom 8. stavkom 1.a općenito ne zabranjuje emitiranje oglasa s osjetljivim sadržajima, ta odredba dovodi do zabrane svakog oglašavanja u kojem se upućuje ili aludira na sadržaje koji promiču ili prikazuju odstupanje u odnosu na rodne identitete koji odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.

359

Iz presude od 12. rujna 2013., Konstantinides (C‑475/11, EU:C:2013:542, t. 56.) proizlazi da nacionalni propis kojim se zabranjuje oglašavanje određenog sadržaja predstavlja prepreku slobodi pružanja usluga.

360

U tom pogledu, potencijalni ograničavajući učinci dovoljni su da se utvrdi postojanje ograničenja, koje obuhvaća i mjere koje mogu obeshrabriti ili učiniti manje privlačnim prekogranično pružanje usluga, kao što to proizlazi iz presuda od 17. srpnja 2008., Corporación Dermoestética (C‑500/06, EU:C:2008:421, t. 33. i 34.) i od 19. prosinca 2012., Komisija/Belgija (C‑577/10, EU:C:2012:814, t. 38.).

361

Nadalje, članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju utječe i na prekogranične usluge koje same po sebi nisu oglašavanje, nego su popraćene oglašavanjem koje prikazuje ili promiče homoseksualnost, promjenu spola ili rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, to jest „prateće oglašavanje”.

362

Mađarska tvrdi da se ne može na temelju ograničenja usluga oglašavanja izvan interneta samog po sebi, na temelju tog članka 8. stavka 1.a, zaključiti da bi se ograničilo ili učinilo manje privlačnim obavljanje poslovne djelatnosti.

363

Ta država članica pojašnjava da cilj navedenog članka 8. stavka 1.a nije uspostaviti opću zabranu, nego ograničiti ciljanoj javnosti osoba mlađih od 18 godina dostupnost oglašavanja kojim se promiče ili prikazuje rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost. Promicanje takvih sadržaja podrazumijevalo bi da se te vrste ponašanja prikazuju povoljnije od seksualnih standarda koji su općenito prihvaćeni u dotičnom društvu ili kao da su u prednosti u odnosu na njih. To bi bio slučaj, primjerice, ako bi oglašavanje izričito poticalo maloljetnike da postanu homoseksualni ili da promijene spol.

364

Istim člankom 8. stavkom 1.a tako se samo propisuje zabrana određenog sadržaja u pogledu oglašavanja usmjerenog na maloljetnike, ali ne podrazumijeva zabranu naručivanja, kupnje ili nuđenja prekograničnih usluga oglašavanja kojima se promiče ili prikazuje rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost.

365

Kao prvo, valja podsjetiti na to da iz točke 291. ove presude proizlazi da usluge oglašavanja iz članka 8. stavka 1.a Zakona o oglašavanju mogu biti „usluge informacijskog društva” u smislu članka 2. točke (a) Direktive 2000/31, u vezi s člankom 1. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2015/1535, čime su takve usluge obuhvaćene područjem primjene Direktive 2000/31.

366

Kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 333. svojeg mišljenja, ne može se isključiti, s obzirom na osobito široko područje primjene zabrane navedene u tom članku 8. stavku 1.a, koji se odnosi na „oglašavanje [...] koje promiče ili prikazuje rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost”, da je tom odredbom obuhvaćeno oglašavanje koje se ne provodi putem audiovizualne medijske usluge ili elektronički, primjerice putem plakata, kao i drugi oblici oglašavanja, poput pratećeg oglašavanja.

367

U skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2006/123, usluge oglašavanja iz navedenog članka 8. stavka 1.a stoga mogu biti obuhvaćene pojmom „usluga” u smislu članka 4. točke 1. te direktive ako te usluge nisu uređene odredbom nekog drugog akta prava Unije kojim se uređuju posebni aspekti pristupa uslužnoj djelatnosti ili njezina obavljanja u određenim sektorima i koji je u suprotnosti s navedenom direktivom.

368

Kao drugo, valja pojasniti koje usluge oglašavanja, osim audiovizualnih ili elektroničkih, poput onih iz točke 366. ove presude, nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima u članku 2. stavku 2. točkama (c) i (g) iste direktive, koje se odnose na usluge i elektroničke komunikacijske mreže kao i na audiovizualne usluge.

369

Kao treće, valja ispitati treba li zabranu predviđenu člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju tumačiti kao zahtjev kojim se može ograničiti slobodno kretanje usluga u smislu Direktive 2006/123 i, time, na način da sadržava ograničenje tog slobodnog kretanja u smislu članka 56. UFEU‑a.

370

Valja podsjetiti na to da iz sudske prakse Suda proizlazi, s jedne strane, da je nacionalno zakonodavstvo kojim se općenito i potpuno zabranjuje svako oglašavanje određene djelatnosti takve prirode da može ograničiti mogućnost osoba koje obavljaju tu djelatnost da se predstave svojim potencijalnim klijentima te da promiču usluge koje potonjima nude. Slijedom toga, treba zaključiti da takvo nacionalno zakonodavstvo dovodi do ograničenja slobodnog pružanja usluga (presuda od 19. lipnja 2025., Komisija/Poljska (Oglašavanje ljekarni), C‑200/24, EU:C:2025:459, t. 73. i navedena sudska praksa).

371

S druge strane, prema toj sudskoj praksi, iako neki nacionalni propis ne propisuje takvu općenitu i potpunu zabranu oglašavanja ili određenog oblika oglašavanja, takav propis može biti prepreka slobodi pružanja usluga o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2013., Konstantinides, C‑475/11, EU:C:2013:542, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

372

Suprotno onomu što tvrdi Mađarska, člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju stoga se mogu ograničiti prekogranično naručivanje, kupnja ili pružanje usluga oglašavanja.

373

S obzirom na sudsku praksu navedenu u točkama 370. i 371. ove presude, zabrana iz tog članka 8. stavka 1.a zahtjev je kojim se ograničava slobodno pružanje usluga u smislu Direktive 2006/123, s obzirom na to da ta odredba ograničava mogućnost da osobe koje pružaju usluge oglašavanja promiču te usluge u Mađarskoj kada oglase koje nude, sa sadržajima iz navedenog članka, može, ovisno o slučaju, vidjeti ili čuti maloljetnik.

374

Osim toga, ne može se prihvatiti argument Mađarske prema kojem oglašavanje nije obuhvaćeno usklađenim područjem, zbog čega države članice imaju široku diskrecijsku ovlast za utvrđivanje zahtjevâ koje podrazumijeva zaštita maloljetnika.

375

Naime, iz uvodne izjave 7. Direktive 2006/123 u biti proizlazi da se njome provodi ciljano usklađivanje kako bi se uspostavio opći pravni okvir za veliki niz usluga uzimajući u obzir različita obilježja svake djelatnosti i njihov sustav uređenja.

376

Prema tome, budući da ta direktiva propisuje, kao što to proizlazi iz njezina članka 1. stavka 1., opće odredbe čiji je cilj ukloniti ograničenja slobodnog kretanja usluga između država članica kako bi se pridonijelo stvaranju slobodnog i konkurentnog unutarnjeg tržišta, one su dužne, kao što to primjećuje Komisija, izvršavati svoju diskrecijsku ovlast u granicama utvrđenima navedenom direktivom.

377

Trećim dijelom trećeg prigovora Komisija prigovara Mađarskoj da je povrijedila obveze koje ima na temelju članaka 16. i 19. Direktive 2006/123 kao i članka 56. UFEU‑a.

378

Ističe da se člankom 9. stavkom 12. Zakona o javnom obrazovanju predviđa da aktivnosti organizirane za učenike koje se odnose na spolnu kulturu, spolni život, spolnu orijentaciju i spolni razvoj ne smiju biti usmjerene na promicanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti.

379

Kao prvo, Komisija smatra da su predmetne obrazovne usluge obuhvaćene područjem primjene Direktive 2006/123 i članka 56. UFEU‑a.

380

U tom pogledu ta institucija navodi da su usluge koje pružaju privatne organizacije obuhvaćene tom direktivom i tim člankom, kao i obrazovne usluge koje pružaju pružatelji s poslovnim nastanom u drugim državama članicama. Isto tako, javne obrazovne ustanove čije glavne djelatnosti nisu obuhvaćene područjem primjene navedene direktive mogu obavljati dodatne djelatnosti koje se obično pružaju uz naknadu, poput organizacije konferencija.

381

Međutim, u ovom slučaju nije riječ o mađarskom javnom obrazovanju, nego o gospodarskim djelatnostima obuhvaćenima pravilima unutarnjeg tržišta Unije, osobito u području obrazovanja.

382

Budući da članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju obuhvaća aktivnosti koje se odnose na „spolnu kulturu, spolni život, spolnu orijentaciju i spolni razvoj” organizirane u javnim obrazovnim ustanovama, ta odredba utječe na vanjske pružatelje privatnih usluga povezanih s javnim ustanovama, kao što su treće osobe koje organiziraju tečajeve osposobljavanja, konferencije ili umjetničke izvedbe. Područje primjene te odredbe stoga nije ograničeno na obrazovanje, nego obuhvaća i druge aktivnosti koje se organiziraju u školama.

383

Prilikom tih aktivnosti organizacije civilnog društva u Uniji spremne su nuditi, često uz naknadu, usluge u Mađarskoj ili usmjerene na Mađarsku koje su u biti zabranjene na temelju tog članka 9. stavka 12.

384

Kao drugo, navedeni članak 9. stavak 12. neproporcionalan je s obzirom na to da nije prikladan za ostvarenje cilja Zakona o javnom obrazovanju, a to je uspostava sustava javnog obrazovanja kojim se potiče psihički, fizički i intelektualni razvoj djece i mladih u smislu njegova članka 1. stavka 1. Tom se odredbom ne promiče razvoj svih učenika, nego se diskriminira jedan dio mađarskog i europskog stanovništva. Stoga se istim člankom 9. stavkom 12., time što uspostavlja tako općenitu zabranu, prekoračuje ono što je nužno.

385

Mađarska odgovara, kao prvo, da članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju obuhvaća samo aktivnosti javnog obrazovanja, uključujući školske i druge aktivnosti koje se nude u okviru obrazovanja, tako da ta odredba nije obuhvaćena područjem primjene članka 56. UFEU‑a i Direktive 2006/123.

386

Osim toga, obrazovne i kulturne usluge koje pružaju privatne organizacije nisu obuhvaćene područjem primjene Zakona o javnom obrazovanju, s obzirom na to da se članak 9. stavak 12. tog zakona ne primjenjuje na navedene usluge.

387

Suprotno tomu, taj je članak obuhvaćen područjem primjene članka 165. stavka 1. UFEU‑a jer uređuje nastavni sadržaj, što je, međutim, u nadležnosti država članica. U tom pogledu, činjenica da škola održava nastavu na više jezika nije relevantna u pogledu njezina sudjelovanja u sustavu javnog obrazovanja.

388

Kao drugo, članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju ne zabranjuje prikazivanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti, nego promicanje tih sadržaja. Usto, Komisija pogrešno tvrdi da određenim organizacijama nije dopušteno pružati usluge školama u Mađarskoj. Naime, usluge koje prikazuju takve sadržaje mogle bi pružati osobe koje nisu zaposlenici obrazovne ustanove, pod uvjetom da te osobe registrira zakonom određeno tijelo.

389

Kao prvo, valja provjeriti jesu li usluge javnog obrazovanja iz članka 9. stavka 12. Zakona o javnom obrazovanju obuhvaćene pojmom „usluga” u smislu članka 4. točke 1. Direktive 2006/123 i, u slučaju potvrdnog odgovora, jesu li odredbe te direktive u suprotnosti s nekom odredbom nekog drugog pravnog akta Unije kojim se uređuju posebni aspekti pristupa toj uslužnoj djelatnosti ili njezina obavljanja, u smislu članka 3. stavka 1. navedene direktive.

390

U tom pogledu, točno je da iz sudske prakse Suda proizlazi da bitna značajka tog pojma „usluga”, to jest naknada koja je ekonomska protučinidba za uslugu o kojoj je riječ, ne postoji kada se nastava održava u okviru javnog obrazovnog sustava, s obzirom na to da država u tom pogledu ne obavlja plaćene djelatnosti (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 1988., Humbel i Edel, 263/86, EU:C:1988:451, t. 17. i 18. i od 7. prosinca 1993., Wirth, C‑109/92, EU:C:1993:916, t. 15. i navedenu sudsku praksu).

391

Nasuprot tomu, iz sudske prakse Suda proizlazi da su tečajevi koje održavaju obrazovne ustanove koji se u bitnome financiraju privatnim sredstvima, osobito studenata ili njihovih roditelja, „usluge” u smislu prava Unije, pri čemu se cilj tih ustanova, naime, sastoji od ponude usluge uz naknadu (presuda od 20. svibnja 2010., Zanotti, C‑56/09, EU:C:2010:288, t. 32. i navedena sudska praksa).

392

Pojam „usluga” u smislu članka 4. točke 1. Direktive 2006/123 i članka 56. UFEU‑a stoga obuhvaća obrazovne djelatnosti crkvene zajednice koje ne financira dotična država, a koje su dio predškolskog, izvanškolskog i dodatnog obrazovanja (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania, C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 57.).

393

U ovom slučaju valja zaključiti, kao što to tvrdi Komisija, da članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju obuhvaća širok raspon obrazovnih usluga, s obzirom na to da se njime vrlo općenito predviđa da aktivnosti organizirane za učenike koje se odnose na spolnu kulturu, spolni život, spolnu orijentaciju i spolni razvoj ne smiju biti usmjerene na promicanje rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti.

394

Stoga, kao što je to istaknula nezavisna odvjetnica u točki 337. svojeg mišljenja, očito je da se ta odredba primjenjuje na obrazovne usluge, odnosno u ovom slučaju na usluge obrazovanja ili informiranja maloljetnika o spolnoj kulturi, spolnom životu, spolnoj orijentaciji ili spolnom razvoju koje su, kada se pružaju uz naknadu izvan javnog obrazovnog sustava ili u okviru tog sustava, ali koje obavljaju vanjski pružatelji usluga, obuhvaćene pojmom „usluga” u smislu članka 4. točke 1. Direktive 2006/123.

395

U tom pogledu nije relevantan argument Mađarske prema kojem je članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju obuhvaćen područjem primjene članka 165. stavka 1. UFEU‑a, s obzirom na to da se tim člankom 9. uređuje sadržaj nastave.

396

Kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 272. ove presude, iako je točno da su države članice na temelju tog članka 165. stavka 1. nadležne za sadržaj nastave i organizaciju svojih obrazovnih sustava, one tu nadležnost moraju izvršavati poštujući pravo Unije i osobito odredbe UFEU‑a koje se odnose na slobodno kretanje usluga, konkretnije članak 56. UFEU‑a.

397

Kao drugo, valja navesti da se članak 3. stavak 1. Direktive 2006/123, s obzirom na to da se te usluge mogu pružati i na način koji nije audiovizualna medijska usluga ili elektronički, ne primjenjuje.

398

Kao treće, te obrazovne usluge ne mogu biti obuhvaćene iznimkom predviđenom u članku 2. stavku 2. točki (j) te direktive, prema kojoj se ona među ostalim ne primjenjuje na „socijalne usluge” koje se odnose na skrb o djeci.

399

Naime, tim pojmom „socijalne usluge” nisu obuhvaćene obrazovne usluge koje se obično pružaju učenicima, poput onih iz članka 9. stavka 12. Zakona o javnom obrazovanju, s obzirom na to da se navedeni pojam odnosi na aktivnosti koje su ključne za osiguranje temeljnog prava na ljudsko dostojanstvo izbjegavanjem rizika od marginalizacije osoba koje su njezini korisnici i koje u tom smislu predstavljaju izraz načelâ socijalne kohezije i solidarnosti (presude od 11. srpnja 2013., Femarbel, C‑57/12, EU:C:2013:517, t. 43. i od 18. prosinca 2025., Slagelse Almennyttige Boligselskab, Afdeling Schackenborgvænge, C‑417/23, EU:C:2025:1017, t. 64.).

400

Kao četvrto, taj članak 9. stavak 12. zahtjev je kojim se može ograničiti slobodno kretanje usluga zajamčeno člancima 16. i 19. Direktive 2006/123 kada se te usluge, koje se odnose na aktivnosti organizirane za učenike u vezi sa spolnom kulturom, spolnim životom, spolnom orijentacijom i spolnim razvojem, uz naknadu pružaju izvan javnog obrazovnog sustava ili u okviru tog sustava, ali ih pružaju vanjski pružatelji usluga.

401

Dakle, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 349. ove presude, treba smatrati da navedeni članak 9. stavak 12. čini ostvarivanje te slobode manje privlačnim.

402

Komisija podsjeća na to da, prema sudskoj praksi Suda, nacionalne mjere ograničavanja moraju odgovarati važnim razlozima u općem interesu, moraju biti prikladne za ostvarenje zadanog cilja i ne smiju prekoračivati ono što je nužno za postizanje tog cilja.

403

Međutim, opravdanima i proporcionalnima ne mogu se smatrati ni članak 6/A Zakona o zaštiti djece ni članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju, kao ni članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju.

404

Kako bi se opravdala ta ograničenja ne može se pozivati na javni poredak, javno zdravlje, javnu sigurnost ili zaštitu okoliša jer Mađarska nije dokazala postojanje stvarne i dovoljno ozbiljne prijetnje temeljnom interesu društva koju ističe, to jest zaštiti maloljetnika.

405

Prema tome, odredbe iz točke 403. ove presude nisu u skladu s načelima nužnosti i proporcionalnosti iz članka 16. Direktive 2006/123, koja se primjenjuju i na zahtjeve iz članka 19. te direktive, te se njima također povređuje članak 56. UFEU‑a.

406

Mađarska tvrdi da su te odredbe prikladne za postizanje cilja u općem interesu, a to je zaštita prava maloljetnika na zdrav fizički, psihički, emocionalni ili moralni razvoj, s obzirom na to da je sklonost maloljetnika da potpadnu pod utjecaj štetnih sadržaja, u nedostatku kritičkog stajališta, mnogo veća od one odraslih osoba. Usto, navedene odredbe ne prekoračuju ono što je nužno za postizanje cilja zaštite djece.

407

Konkretnije, člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju propisuje se da se oglašavanje koje uključuje sadržaje predviđene tom odredbom može nastaviti emitirati na mjestima koja ne posjećuju djeca ili u oglasima kojima djeca nemaju pristup, tako da bi u biti bili ispunjeni uvjeti navedeni u presudi od 17. srpnja 2008., Corporación Dermoestética (C‑500/06, EU:C:2008:421, t. 35.).

408

Prema članku 16. stavku 3. Direktive 2006/123, država članica u koju se pružatelj preseli radi pružanja svoje usluge može uvesti zahtjeve u pogledu pružanja uslužne djelatnosti ako su ti zahtjevi opravdani, među ostalim, razlozima javnog poretka i javne sigurnosti u skladu sa stavkom 1. tog članka 16.

409

U skladu s člankom 16. stavkom 1. trećim podstavkom točkom (c) te direktive, ti zahtjevi moraju poštovati načelo proporcionalnosti, što znači da moraju biti prikladni za ostvarenje postavljenog cilja i da ne smiju prekoračivati ono što je nužno za njegovo postizanje.

410

Osim toga, država članica o kojoj je riječ mora dokazati da su ti uvjeti ispunjeni (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2020., Komisija/Mađarska (Visoko obrazovanje), C‑66/18, EU:C:2020:792, t. 179. i navedenu sudsku praksu).

411

U ovom se slučaju Mađarska poziva na zdrav fizički, psihički, emocionalni ili moralni razvoj maloljetnika.

412

Međutim, tim se ciljem ne mogu opravdati zahtjevi i ograničenja utvrđeni u točkama 352., 373. i 400. ove presude.

413

Naime, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 129. do 133. ove presude, država članica ne može se osloniti na tumačenje članka 16. stavka 3. Direktive 2006/123 kojim se povređuje zabrana svake diskriminacije na temelju spola ili spolne orijentacije utvrđena u članku 21. stavku 1. Povelje, s obzirom na to da je ta zabrana, kao opće načelo prava Unije, obvezujuće prirode.

414

Tako, zbog razloga sličnih onima već navedenima u točki 306. ove presude, članak 6/A Zakona o zaštiti djece i članak 8. stavak 1.a Zakona o oglašavanju dovode do izravne diskriminacije na temelju spola i spolne orijentacije, nespojive s tom zabranom. Tim se odredbama stoga povređuje bit članka 21. stavka 1. Povelje. Nadalje, zbog razloga sličnih onima navedenima u istoj točki, valja utvrditi da članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju dovodi do izravne diskriminacije na temelju spola i spolne orijentacije, koja je također nespojiva s člankom 21. stavkom 1. Povelje.

415

Stoga valja smatrati da se zahtjevi utvrđeni člankom 6/A Zakona o zaštiti djece odnosno člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju i člankom 9. stavkom 12. Zakona o javnom obrazovanju ne mogu opravdati s obzirom na članak 16. stavak 3. Direktive 2006/123, tumačen u vezi s člankom 21. stavkom 1. Povelje.

416

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je treći prigovor osnovan, a taj se zaključak, uzimajući u obzir ono što je izloženo u točkama 326. do 352., 365. do 376. i 389. do 401. ove presude, ne može dovesti u pitanje tvrdnjom Mađarske prema kojoj treći prigovor ne ispunjava zahtjeve u pogledu izvođenja dokaza koji se primjenjuju na tužbe za utvrđenje povrede obveze.

417

Petim prigovorom, koji valja ispitati na četvrtom mjestu, Komisija tvrdi da je Mađarska povrijedila obveze koje ima na temelju članaka 1., 7., 11. i 21. Povelje.

418

Ističe da se člankom 6/A Zakona o zaštiti djece, člankom 8. stavkom 1.a Zakona o oglašavanju, člankom 9. stavcima 1. i 6. i člankom 32. stavkom 4.a Zakona o medijskim uslugama te člankom 9. stavkom 12. Zakona o javnom obrazovanju (u daljnjem tekstu zajedno: sporne odredbe) povređuju članci 1., 7., 11. i 21. Povelje, u dijelu u kojem se njima osobama mlađima od 18 godina ograničava pristup medijskim sadržajima ili komercijalnim komunikacijama kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost.

419

Najprije valja odbiti argument Mađarske koji se temelji na sudskoj praksi proizišloj iz presude od 30. travnja 2014., Pfleger i dr. (C‑390/12, EU:C:2014:281, t. 34.), prema kojem, s obzirom na to da je određivanje sadržaja javnog obrazovanja u nadležnosti država članica, Zakon o zaštiti djece i Zakon o javnom obrazovanju nisu obuhvaćeni područjem primjene prava Unije, tako da ti zakoni ne moraju biti u skladu s Poveljom.

420

U tom pogledu valja podsjetiti na to da je područje primjene Povelje, u pogledu djelovanja država članica, definirano u njezinu članku 51. stavku 1., prema kojem se odredbe Povelje odnose na države članice samo kada provode pravo Unije. U vezi s time dovoljno je utvrditi da iz točaka 281., 352. i 400. ove presude osobito proizlazi da su članak 6/A Zakona o zaštiti djece, s jedne strane, i članak 9. stavak 12. Zakona o javnom obrazovanju, s druge strane, zahtjevi koji mogu ograničiti slobodno kretanje usluga u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2000/31 ili u smislu članaka 16. i 19. Direktive 2006/123.

421

Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, takve mjere moraju biti u skladu s Poveljom, što osobito podrazumijeva da se njima ne ograničavaju njome utvrđena prava i slobode ili, ako je to slučaj, da su ta ograničenja opravdana s obzirom na zahtjeve iz članka 52. stavka 1. Povelje (presuda od 18. lipnja 2020., Komisija/Mađarska (Transparentnost udruženja), C‑78/18, EU:C:2020:476, t. 103. i navedena sudska praksa).

422

Najprije valja prihvatiti peti prigovor u dijelu u kojem se odnosi na to da je Mađarska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 21. stavka 1. Povelje. Naime, takva povreda nužno proizlazi iz točaka 135. do 162., 196., 203., 230., 306., 414. i 415. ove presude, u kojima je u biti utvrđeno da se svakom od odredbi mađarskog zakonodavstva koje su predmet prvih triju prigovora povređuje bit te odredbe.

423

Najprije valja ocijeniti ograničavaju li se spornim odredbama, kao što to tvrdi Komisija, prava i slobode zajamčene člancima 7. i 11. Povelje i, u slučaju potvrdnog odgovora, mogu li se, kao što to tvrdi Mađarska, ta ograničenja opravdati s obzirom na zahtjeve iz njezina članka 52. stavka 1.

424

Komisija tvrdi da se spornim odredbama, kojima se u pogledu osoba mlađih od 18 godina ograničavaju sadržaji ili oglasi koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost, povređuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba, utvrđeno u članku 7. Povelje.

425

Na temelju članka 52. stavka 3. Povelje, pravo na privatni i obiteljski život zajamčeno tim člankom 7. trebalo bi tumačiti u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a koja se odnosi na članak 8. EKLJP‑a.

426

U skladu s tom sudskom praksom, pojam „privatni život” u smislu tog članka 8., koji nije moguće u potpunosti definirati, treba široko tumačiti, na način da obuhvaća fizički i psihički integritet osobe kao i pravo na „osobni razvoj” ili samoodređenje.

427

Osim toga, i dalje prema toj sudskoj praksi, spolni identitet ili identifikacija, ime, spolna orijentacija i spolni život također su obuhvaćeni osobnom sferom zaštićenom tim člankom 8., čiji je cilj u biti zaštititi pojedinca od proizvoljnog uplitanja javnih vlasti.

428

Kako bi utvrdio dosežu li izjave o određenoj skupini prag primjene istog članka 8., ESLJP uzima u obzir, s jedne strane, značajke osoba koje čine tu skupinu i, s druge strane, točan sadržaj iznesenih negativnih izjava o navedenoj skupini, kao i oblik i doseg izjava te opći kontekst u kojem su dane.

429

S obzirom na te kriterije, Komisija smatra da sporne odredbe i zabrana prikazivanja necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba i života koja proizlazi iz njihove primjene mogu same po sebi imati stigmatizirajući učinak. Ta stigmatizacija tim je veća jer se zakonskim tekstom propisuje da djecu treba zaštititi od prikazivanja rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti. Pojačava je kontekst u kojem se nalazi Zakon o izmjeni, koji bi mogao stvoriti vezu između opasnosti povezanih s pedofilijom s jedne strane i rizika koji je povezan s pukim postojanjem necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba s druge strane, s obzirom na to da je prešutna poruka da su te osobe jednako opasne kao i pedofili.

430

Te odredbe, kojima se izravno diskriminiraju necisrodne ili neheteroseksualne osobe, dovode do marginalizacije i stigmatizacije tih osoba, čime se povređuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno člankom 7. Povelje.

431

Mađarska odgovara da se sporne odredbe ne mogu tumačiti na način da se njima ugrožava pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba. Tvrdi da te odredbe nemaju ni diskriminirajući ni stigmatizirajući cilj i da se ne mogu tumačiti na način da te osobe treba smatrati štetnima ili opasnima za društvo.

432

Ta država članica doduše priznaje da je pojam „privatni život” u smislu članka 7. Povelje širok i da uključuje pravo na osobni razvoj i samoodređenje.

433

Međutim, smatra da Komisija nije dokazala da se spornim odredbama povređuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, u smislu tog članka, necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba, s obzirom na to da se te odredbe odnose na zaštitu maloljetnika u posebnim situacijama a da nemaju utjecaj na razini društva.

434

Uvodno valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 7. Povelje, svatko ima pravo na poštovanje svojeg privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja.

435

Sud je imao priliku naglasiti da se tom odredbom štiti spolni identitet i spolna orijentacija osobe kao sastavni element i jedan od najintimnijih aspekata njezina privatnog života. Stoga ta odredba obuhvaća pravo svake osobe da utvrdi pojedinosti svojeg ljudskog identiteta, što uključuje pravo transseksualnih osoba na osobni razvoj te fizički i psihički integritet, kao i na poštovanje i priznavanje njihova spolnog identiteta (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2024., Mirin, C‑4/23, EU:C:2024:845, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

436

Tim se člankom 7. Povelje u tu svrhu državama članicama, osim negativnih obveza čiji je cilj zaštititi necisrodne osobe, uključujući transrodne ili neheteroseksualne osobe, od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, nameću pozitivne obveze, što također podrazumijeva uspostavu učinkovitih i dostupnih postupaka kojima se osigurava stvarno poštovanje njihova prava na spolni identitet. Usto, uzimajući u obzir posebnu važnost tog prava, države članice u tom području raspolažu samo ograničenom marginom prosudbe (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2024., Mirin, C‑4/23, EU:C:2024:845, t. 65. i navedenu sudsku praksu).

437

Usto, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, čiji je cilj osigurati potrebnu usklađenost prava sadržanih u Povelji i odgovarajućih prava sadržanih u EKLJP‑u, a da se pritom ne nanese šteta autonomiji prava Unije i da se osobito ne sprečava da to pravo pruži širu zaštitu, kada Sud tumači prava zajamčena člankom 7. Povelje, on mora uzeti u obzir odgovarajuća prava zajamčena člankom 8. stavkom 1. EKLJP‑a, kako ih tumači Europski sud za ljudska prava, kao prag minimalne zaštite (vidjeti u tom smislu presude od 8. prosinca 2022., Orde van Vlaamse Balies i dr., C‑694/20, EU:C:2022:963, t. 26. i navedenu sudsku praksu i od 25. studenoga 2025., Wojewoda Mazowiecki, C‑713/23, EU:C:2025:917, t. 64. i navedenu sudsku praksu).

438

U tom pogledu, iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da je pojam „privatni život” u smislu članka 8. stavka 1. EKLJP‑a širok pojam koji se ne može u potpunosti odrediti. Taj pojam obuhvaća fizički i psihički integritet osobe i ponekad uključuje aspekte fizičkog i društvenog identiteta pojedinca, među kojima su pravo uspostave i razvoja odnosa sa sličnim osobama, pravo na „osobni razvoj” ili pravo na samoodređenje kao takvo. Osim toga, spolni identitet, ime, spolna orijentacija i spolni život također su obuhvaćeni osobnom sferom zaštićenom tim člankom 8. stavkom 1. (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 23. rujna 2010., Schüth protiv Njemačke, CE:ECHR:2010:0923JUD000162003, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

439

Člankom 8. EKLJP‑a jamči se i pravo na „privatni društveni život”, to jest mogućnost pojedinca da razvije svoj društveni identitet (vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a od 5. rujna 2017., Bărbulescu protiv Rumunjske, CE:ECHR:2017:0905JUD006149608, t. 70.).

440

S obzirom na tu sudsku praksu ESLJP‑a koja se odnosi na članak 8. EKLJP‑a, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života iz članka 7. Povelje stoga je posebno relevantno za zaštitu spolnog identiteta i spolne orijentacije, i to kako u osobnoj tako i u društvenoj sferi (vidjeti u tom smislu presudu od 25. siječnja 2018., F, C‑473/16, EU:C:2018:36, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

441

U ovom slučaju sporne odredbe, u dijelu u kojem se njima ograničava pristup maloljetnika sadržajima ili komercijalnim komunikacijama kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost, ulaze u područje primjene pojma „privatni život” u smislu članka 7. Povelje.

442

Naime, te se odredbe odnose na razvoj spolnog identiteta pojedinca kao sastavnog elementa osobe i jednog od najintimnijih aspekata njezina privatnog života u smislu sudske prakse navedene u točki 435. ove presude.

443

S obzirom na činjenicu da se navedenim odredbama ograničava pristup maloljetnika samo sadržajima ili komercijalnim komunikacijama kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost, valja smatrati da je takvo ograničenje uvredljivo i stigmatizirajuće u odnosu na članove društva na koje se odnose iste odredbe.

444

Kao prvo, ta uvredljiva i stigmatizirajuća priroda proizlazi iz činjenice da se ti članovi društva, to jest necisrodne osobe, uključujući transrodne ili neheteroseksualne osobe, smatraju štetnima za fizički, psihički i moralni razvoj maloljetnika samo na temelju svojeg spolnog identiteta ili spolne orijentacije.

445

Kao drugo, ograničavanjem sadržaja ili komercijalnih komunikacija kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost, u skladu sa spornim odredbama, ne samo da se marginalizira necisrodne osobe, uključujući transrodne ili neheteroseksualne osobe, nego se u javnosti jača stigmatizirajuća percepcija njihova spolnog identiteta ili njihove spolne orijentacije.

446

Kao treće, kao što to u biti tvrdi Komisija, činjenica da se u zakonodavnom aktu, kao što je Zakon o izmjeni, u skladu s njegovim naslovom navodi da se njime uvode „strože mjere protiv osoba osuđenih za pedofiliju”, pri čemu se predviđa da maloljetnici moraju biti zaštićeni od prikazivanja rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjene spola ili homoseksualnosti, također može povećati uvredljiv i stigmatizirajući učinak spornih odredbi, pa čak i potaknuti razvoj ponašanja na temelju mržnje prema necisrodnim ili neheteroseksualnim osobama, s obzirom na to da bi se njih tako moglo povezivati s počiniteljima seksualnih kaznenih djela.

447

Kao četvrto, iako države članice imaju pozitivnu obvezu jamčiti djelotvorno poštovanje prava svake osobe na razvoj spolnog identiteta, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 436. ove presude, iz tih je odredbi jasno, kao što je to u biti već utvrđeno u točki 136. iste presude, postojanje naklonjenosti određenim osobnim i spolnim identitetima, odnosima ili obiteljima u odnosu na druge, čime se pridonosi stigmatizaciji identiteta, odnosa ili obitelji koji nisu dio tih skupina.

448

Slijedom toga, zabrana predviđena navedenim odredbama da se maloljetnicima stavljaju na raspolaganje sadržaji ili oglasi kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost predstavlja osobito teško ograničenje prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života necisrodnih osoba, uključujući transrodne ili neheteroseksualne osobe, zajamčenog člankom 7. Povelje.

449

Komisija tvrdi da se spornim odredbama, kojima se u pogledu osoba mlađih od 18 godina ograničavaju sadržaji ili oglasi koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost, povređuje pravo na slobodu izražavanja utvrđeno u članku 11. Povelje. Ta povreda nije ograničena na necisrodne ili neheteroseksualne osobe jer se njome ograničava pravo svakog građanina, neovisno o spolu ili spolnoj orijentaciji, na širenje i primanje sadržaja o kojima je riječ.

450

Konkretnije, ta institucija tvrdi da se tim odredbama ograničava pravo pružatelja medijskih usluga, pružatelja usluga oglašavanja, pružatelja usluga koji se koriste oglašavanjem u okviru svojih poslovnih djelatnosti i pružatelja obrazovnih usluga da emitiraju određene sadržaje ovisno o svojim ciljevima, uvjerenjima ili osobnom izboru.

451

Osim toga, navedenim odredbama negativno se utječe na mogućnost osoba, uključujući necisrodne ili neheteroseksualne osobe, da iznesu ili prime informacije na isti način kao da žele komunicirati o odnosima ili pitanjima koja se odnose na cisrodne ili heteroseksualne osobe.

452

Te su odredbe formulirane ekstenzivno i neodređeno, obuhvaćajući tako širok raspon sadržaja i ostavljajući široku marginu prosudbe za odlučivanje o tome pod koju vrsta sadržaja spada promicanje spolne orijentacije.

453

Mađarska tvrdi da se spornim odredbama ne utječe izravno na pravo na slobodu izražavanja necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba, s obzirom na to da te osobe nisu adresati tih odredbi i da se njima ograničava samo prikazivanje ili promicanje predmetnih sadržaja u određenim posebnim područjima života maloljetnika.

454

U tom kontekstu valja naglasiti da su maloljetnici ranjiviji od odraslih, s obzirom na to da njihova osobnost još nije oblikovana i da im je zbog njihove dobi potrebna posebna zaštita u pogledu promicanja ili prikazivanja određenih osjetljivih sadržaja. Navedenim se odredbama tako nastoji ograničiti količina informacija koju maloljetnik primi od izvora neovisnih o njegovim roditeljima i bez ikakva njihova nadzora.

455

Te se odredbe stoga ne mogu tumačiti na način da se njima ograničava pravo svakog građanina na širenje i primanje sadržaja o kojima je riječ, s obzirom na to da se ograničenje širenja odnosi samo na posebne situacije i tiče samo maloljetnika.

456

Mađarska pojašnjava da sloboda izražavanja nije apsolutno temeljno pravo, već ono podliježe brojnim ograničenjima, osobito kad je riječ o zaštiti prava drugih osoba, to jest, u ovom slučaju, maloljetnika i njihovih roditelja ili skrbnika, koji imaju pravo sami odlučivati o njihovu obrazovanju.

457

Najprije valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Povelje, svatko ima pravo na slobodu izražavanja, što uključuje slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja tijela javne vlasti i bez obzira na granice.

458

Stavkom 2. tog članka određuje se da se poštuju sloboda i pluralizam medija.

459

Kao što proizlazi iz točke 437. ove presude, u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje, Sud prilikom tumačenja prava zajamčenih člankom 11. Povelje uzima osobito u obzir odgovarajuća prava zajamčena člankom 10. EKLJP‑a, kako ih u svojoj praksi tumači Europski sud za ljudska prava, kao prag minimalne zaštite.

460

Sloboda izražavanja predstavlja jedan od glavnih uvjeta napretka demokratskog društva i razvoja svake osobe te se njome načelno štite ne samo „informacije” ili „ideje” koje se odobravaju ili smatraju bezazlenima ili nevažnima nego i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju, a sve s ciljem da se zajamče pluralizam, tolerancija i otvorenost bez kojih nema demokratskog društva (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2023., Migracijos departamentas (Razlozi proganjanja koji se temelje na političkom mišljenju), C‑280/21, EU:C:2023:13, t. 30. i navedenu sudsku praksu).

461

S obzirom na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, relevantnu za tumačenje tog članka 11., pojmove „informacija” ili „ideja” u smislu te odredbe valja široko tumačiti (vidjeti u tom smislu presudu od 12. siječnja 2023., Migracijos departamentas (Razlozi proganjanja koji se temelje na političkom mišljenju), C‑280/21, EU:C:2023:13, t. 32.).

462

Naime, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, članak 10. EKLJP‑a jamči svakoj osobi slobodu izražavanja i informiranja te se ne odnosi samo na sadržaj informacija nego i na sredstva njihova širenja, pri čemu svako ograničenje tih sredstava zahvaća pravo primanja i širenja informacija (presuda od 26. travnja 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑401/19, EU:C:2022:297, t. 46. i navedena sudska praksa).

463

Ta se sloboda osobito primjenjuje na poduzetnikovo širenje komercijalnih informacija, osobito u obliku reklamnih poruka (presuda od 3. veljače 2021., Fussl Modestraße Mayr, C‑555/19, EU:C:2021:89, t. 81. i navedena sudska praksa).

464

Uz temeljnu slobodu primanja informacija, zajamčenu člankom 11. stavkom 1. Povelje, stavkom 2. istog članka 11. nastoji se promicati pluralizam u produciranju i prikazivanju informacija u Uniji (presuda od 22. siječnja 2013., Sky Österreich, C‑283/11, EU:C:2013:28, t. 51.).

465

Stoga iz sudske prakse proizlazi da nacionalna mjera, s obzirom na to da se njome ograničavaju mogućnosti emitiranja ili zabranjuje pristup određenim sadržajima ili oglasima koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost, predstavlja povredu slobode izražavanja predmetnih pružatelja usluga zajamčene člankom 11. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 3. veljače 2021., Fussl Modestraße Mayr, C‑555/19, EU:C:2021:89, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

466

U ovom slučaju valja utvrditi, kao prvo, da se spornim odredbama ograničava pravo pružatelja medijskih usluga, pružatelja usluga oglašavanja, pružatelja usluga koji se koriste oglašavanjem u okviru svojih poslovnih djelatnosti i pružatelja obrazovnih usluga da emitiraju sadržaje ili oglase koji promiču ili prikazuju rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjenu spola ili homoseksualnost. Tim se odredbama stoga ograničava pravo na širenje „informacija” zajamčeno člankom 11. Povelje, a time i pluralizam u produciranju i prikazivanju informacija u Uniji.

467

Kao drugo, navedenim odredbama također se ograničava pravo svake osobe, zajamčeno člankom 11. Povelje, na primanje informacija kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost.

468

Stoga se spornim odredbama ograničava sloboda izražavanja i informiranja ne samo u odnosu na maloljetnike, nego i u pogledu šire javnosti koja želi primati takve sadržaje, kao i u pogledu pružatelja usluga koji emitiraju te sadržaje u obliku oglašavanja, oglasa u javnom interesu ili poruka za podizanje svijesti koje se emitiraju u javnosti.

469

Kao treće, u tom kontekstu ne može se prihvatiti argumentacija Mađarske prema kojoj te odredbe ne utječu izravno na pravo na slobodu izražavanja necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba, s obzirom na to da navedene odredbe nisu upućene tim osobama.

470

Naime, članak 11. Povelje primjenjuje se, kao što to proizlazi iz točaka 466. do 468. ove presude, na svaku zabranu ili ograničenje emitiranja ili prijema sadržaja na koje se odnose iste odredbe, a ne samo na uvjete pod kojima se mogu izražavati necisrodne osobe, uključujući transrodne ili neheteroseksualne osobe.

471

Slijedom toga, zabrana stavljanja na raspolaganje maloljetnicima sadržaja ili oglasa kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost, kako je predviđena spornim odredbama, predstavlja osobito ozbiljno zadiranje u slobodu izražavanja i informiranja, zajamčenu člankom 11. Povelje.

472

Komisija tvrdi, zbog razloga koji su u biti slični onima navedenima u točkama 96. do 105. ove presude, da se ograničenja prava i sloboda zajamčenih člancima 7. i 11. Povelje ne mogu smatrati opravdanima ili proporcionalnima s obzirom na članak 52. stavak 1. Povelje. Mađarska pak tvrdi, zbog razloga koji su u biti slični onima navedenima u točkama 115. do 122. ove presude, da su ta ograničenja nužna i proporcionalna ciljevima koji se njima nastoje postići, to jest, s jedne strane, najboljem interesu djeteta koji se nastoji postići člankom 24. stavkom 2. Povelje i, s druge strane, zaštiti prava roditelja da osiguraju obrazovanje svoje djece u skladu sa svojim vjerskim, filozofskim i pedagoškim uvjerenjima, koje je propisano člankom 14. stavkom 3. Povelje.

473

Uzimajući u obzir utvrđenja iz točaka 135. do 162. ove presude, koja se u potpunosti mogu primijeniti na ispitivanje osobito ozbiljnih zadiranja u prava i slobode zajamčene člancima 7. i 11. Povelje koja proizlaze iz predmetnih odredbi Zakona o izmjeni, valja smatrati da se ta zadiranja ne mogu opravdati ostvarivanjem tih ciljeva.

474

Sud još mora, u okviru ispitivanja petog prigovora, ocijeniti povređuje li se spornim odredbama i članak 1. Povelje.

475

Komisija tvrdi da se spornim odredbama povređuje članak 1. Povelje jer te odredbe ne samo da predstavljaju diskriminaciju na temelju spola i spolne orijentacije nego i promicanje ili prikazivanje homoseksualnosti ili rodnih identiteta koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja i promjene spola podvrgavaju istim pravilima i ograničenjima kao što su ona koja se primjenjuju na emitiranje pedofilije, nasilja i pornografije maloljetnicima.

476

Navedenim odredbama tako se homoseksualnost, rodne identitete koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja i promjenu spola povezuje s teškim kaznenim djelima, uključujući kaznena djela koja podrazumijevaju djela okrutnosti.

477

Posljedica takve kvalifikacije bila bi da se neheteroseksualne osobe ili osobe čiji spol ili spolna orijentacija ne odgovara spolu dodijeljenom prilikom rođenja smatraju „istovjetnima”, u moralnom i pravnom smislu, osobama koje predstavljaju temeljnu prijetnju društvu.

478

Kada bi se u obvezujućim pravnim aktima necisrodne ili neheteroseksualne osobe povezivalo s pedofilijom, nasiljem i pornografijom, time bi društvo smatralo da te osobe „zaslužuju mržnju” ili izopćenje iz društva ili izgon.

479

U tom pogledu, povredu ljudskog dostojanstva u smislu članka 1. Povelje pogoršava kontekst u kojem su donesene sporne odredbe. Komisija u vezi s time naglašava da su te odredbe predložila i donijela tijela države članice te da imaju zakonsku snagu, čime se jača njihov izopćavajući i stigmatizirajući učinak, u skladu sa sudskom praksom proizišlom iz presude ESLJP‑a od 23. siječnja 2023., Macatė protiv Litve (CE:ECHR:2023:0123JUD006143519).

480

Osim toga, argument Mađarske prema kojem je naslov Zakona o izmjeni, to jest „Zakon LXXIX iz 2021. o donošenju strožih mjera protiv osoba osuđenih za pedofiliju i o izmjeni određenih zakona za zaštitu djece”, samo sintetičan naslov u skladu s mađarskim zakonodavnim zahtjevima, u kojem se navode područja i normativni tekstovi na koje se primjenjuju izmjene koje zakon donosi, prigovor je koji dovodi u zabludu. Naime, odredbama tog zakona stavlja se naglasak na propise i ograničavanje sadržaja koji se odnose na necisrodne ili neheteroseksualne osobe i načine života.

481

S obzirom na ta razmatranja, donošenje mjera koje diskriminiraju i stigmatiziraju osobu na temelju jednog ili više razloga navedenih u članku 21. Povelje može se tumačiti kao povreda dostojanstva te osobe.

482

Mađarska osporava, s jedne strane, da sadržaji na koje se odnose sporne odredbe podliježu istim ograničenjima kao što su ona koja se primjenjuju na emitiranje nasilja i pornografije maloljetnicima. Naime, to emitiranje nije obuhvaćeno kategorijom V. iz članka 9. stavka 6. Zakona o medijskim uslugama, nego kategorijom VI., u skladu sa stavkom 7. tog članka.

483

S druge strane, ta država članica ističe, pozivajući se na argument koji se temelji na naslovu Zakona o izmjeni iznesenom u točki 480. ove presude, da nema osnove za zaključak da sadržaji koji su potencijalno štetni za maloljetnike, a koji su predmet spornih odredbi, odražavaju negativnu ocjenu Mađarske, ili stigmatizirajuću namjeru ili poimanje, ili da se njima želi naštetiti ljudskom dostojanstvu.

484

Usto, kad je riječ o presudi ESLJP‑a od 23. siječnja 2023., Macatė protiv Litve (CE:ECHR:2023:0123JUD006143519), ta država članica odgovara da se iz nje ne može izvesti nikakav meritorni zaključak u pogledu usklađenosti spornih odredbi s Poveljom, s obzirom na to da te odredbe ne zabranjuju da se maloljetnicima općenito stave na raspolaganje određene informacije, nego samo takvo stavljanje na raspolaganje u posebnim kontekstima i zbog određenih razloga. Njihovo je područje primjene stoga mnogo uže od nacionalnog pravila o kojem je riječ u potonjoj presudi.

485

U skladu s člankom 1. Povelje ljudsko je dostojanstvo nepovredivo. Ono se mora poštovati i štititi.

486

Iz Objašnjenja koja se odnose na Povelju proizlazi da ljudsko dostojanstvo u smislu tog članka 1. nije samo temeljno pravo kao takvo, nego je sama osnova temeljnih prava. U tom se pogledu ta objašnjenja osobito odnose na Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela 10. prosinca 1948., kojom je u njezinu preambulu uneseno ljudsko dostojanstvo, pri čemu se pojašnjava da je „priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu”. Iz toga proizlazi, u skladu s navedenim objašnjenjima, da se nijedno od prava sadržanih u Povelji ne može koristiti za povredu dostojanstva drugih i da je dostojanstvo ljudske osobe dio biti prava sadržanih u Povelji. Stoga se ono ne smije povrijediti, čak ni u slučaju ograničenja prava.

487

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 444. i 445. ove presude, valja utvrditi da sporne odredbe dovode do stigmatizacije i marginalizacije necisrodnih osoba, uključujući transrodne ili neheteroseksualne osobe, koje čine manjinsku skupinu osoba, samo zbog njihova spolnog identiteta ili njihove spolne orijentacije.

488

Iz istih razloga kao što su oni navedeni u točki 446. ove presude, iz naslova Zakona o izmjeni, u vezi sa stigmatizirajućim i marginalizirajućim učinkom spornih odredbi, usto proizlazi da je Mađarska u okviru zakonodavnog akta s obvezujućim učinkom povezala, s jedne strane, činjenicu da netko nije cisrodan ili heteroseksualan i, s druge strane, pedofiliju. Takvim povezivanjem, zbog njegova uvredljivog i stigmatizirajućeg učinka na necisrodne osobe, uključujući transrodne ili neheteroseksualne osobe, koje štoviše može potaknuti razvoj ponašanja na temelju mržnje prema takvim osobama, povređuje se njihovo ljudsko dostojanstvo u smislu članka 1. Povelje.

489

Kao što to tvrdi Komisija, to povezivanje i ta stigmatizacija dovode do toga da se prema skupini osoba, koje su sastavni dio društva obilježenog pluralizmom, postupa kao s prijetnjom za to društvo prema kojoj se treba posebno pravno postupati na način da se uspostavi, održava ili ojača njihova društvena „nevidljivost”, protivno članku 1. Povelje.

490

Ta se utvrđenja ne mogu dovesti u pitanje argumentom Mađarske prema kojem emitiranje nasilja i pornografije maloljetnicima, na temelju članka 9. stavka 6. Zakona o medijskim uslugama, nije obuhvaćeno kategorijom V., nego kategorijom VI., u skladu sa stavkom 7. tog članka.

491

U tom pogledu dovoljno je utvrditi da to razlikovanje između kategorija emitiranja ne dovodi u pitanje utvrđenje prema kojem povezivanje necisrodnih osoba, uključujući transrodne ili neheteroseksualne osobe, s osobama osuđenima za pedofiliju proizlazi iz naslova Zakona o izmjeni, zajedno sa stigmatizirajućim i marginalizirajućim učinkom spornih odredbi.

492

Posljedično, zabranom stavljanja na raspolaganje maloljetnicima sadržaja ili oglasa kojima se promiču ili prikazuju rodni identiteti koji ne odgovaraju spolu dodijeljenom prilikom rođenja, promjena spola ili homoseksualnost, kako je predviđena spornim odredbama, povređuje se ljudsko dostojanstvo necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba zaštićeno člankom 1. Povelje.

493

S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja zaključiti da je peti prigovor osnovan, a taj se zaključak, uzimajući u obzir ono što je izloženo u točkama 434. do 448., 457. do 471. i 485. do 492. ove presude, ne može dovesti u pitanje tvrdnjom Mađarske prema kojoj peti prigovor ne ispunjava zahtjeve u pogledu izvođenja dokaza koji se primjenjuju na tužbe za utvrđenje povrede obveze.

494

Svojim šestim prigovorom, koji valja ispitati na petom mjestu, Komisija prigovara Mađarskoj da je donošenjem Zakona o izmjeni povrijedila obveze koje ima na temelju članka 2. UEU‑a, s obzirom na to da se odredbama tog zakona koje su predmet prvih triju i petog prigovora povređuju vrijednosti poštovanja ljudskog dostojanstva, jednakosti i poštovanja ljudskih prava iz te odredbe.

495

Navedeni zakon odraz je i izraz namjerne i usklađene politike čiji je cilj marginalizacija i isključivanje određene društvene skupine koja je sastavni dio mađarskog društva i europskog društva, to jest necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba, što je u izravnoj suprotnosti s temeljnim vrijednostima Unije iz tog članka 2., pri čemu su počinjene povrede osobito teške, brojne i očite.

496

S obzirom na opseg povrede prava Unije, osobito zajedničkih povreda članaka 1., 7., 11. i 21. Povelje, Komisija smatra da te povrede odražavaju jasnu namjeru stigmatizacije osoba koje su dio te društvene skupine, što nije u skladu s tim vrijednostima.

497

Komisija podsjeća na to da su države članice na temelju načela lojalne suradnje, propisanog u članku 4. stavku 3. prvom podstavku UEU‑a, obvezne da na svojim državnim područjima osiguraju primjenu i poštovanje prava Unije i da u tu svrhu poduzmu sve opće ili posebne mjere, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije.

498

Člankom 49. UEU‑a, koji predviđa mogućnost svake europske države da podnese zahtjev za članstvo u Uniji, pojašnjava se i da Uniju čine države koje su slobodno i dobrovoljno prihvatile zajedničke vrijednosti koje su navedene u članku 2. UEU‑a, koje te vrijednosti poštuju te ih se obvezuju promicati.

499

Budući da se navedenim vrijednostima određuje sam identitet Unije kao zajedničkog pravnog poretka, Komisija podsjeća na to da, prema sudskoj praksi Suda, Unija stoga mora biti u mogućnosti, u granicama svojih ovlasti predviđenih Ugovorima, braniti te vrijednosti.

500

Međutim, postupak predviđen člankom 7. UEU‑a nije jedini način zaštite tih vrijednosti.

501

Sud je tako utvrdio da, osim tog postupka, brojne odredbe Ugovorâ, koje se često konkretiziraju aktima sekundarnog prava, daju institucijama Unije nadležnost da ispitaju, utvrde i po potrebi sankcioniraju povrede tih vrijednosti počinjene u državi članici.

502

Nadalje, navedeni se postupak razlikuje od postupaka radi utvrđenja povrede u smislu da se, kao prvo, zahtjevi predviđeni relevantnim odredbama Ugovorâ Unije ne podudaraju, s obzirom na to da je pretpostavka primjene članka 7. stavka 2. UEU‑a to da je država članica počinila „tešku i trajnu” povredu vrijednosti iz članka 2. UEU‑a. Kao drugo, člankom 7. UEU‑a dopušta se suspenzija prava koja proizlaze iz primjene tih Ugovora, uključujući prava glasa u Vijeću, iako Sud tu sankciju ne može izreći u presudi kojom se utvrđuje povreda obveze na temelju članka 258. UFEU‑a.

503

Sud bi stoga trebao biti nadležan za jamčenje toga da države članice poštuju vrijednosti sadržane u članku 2. UEU‑a. U nedostatku bilo kakve posebne i izričite odredbe u tom smislu, ne može se prihvatiti ograničenje nadležnosti Suda.

504

Komisija također smatra da se ne može pozivati na članak 4. stavak 2. UEU‑a kako bi se odstupilo od primjene članka 2. UEU‑a. „Nacionalni identitet” u smislu tog članka 4. stavka 2. nije opći razlog za odstupanje od načelâ i temeljnih prava primjenjivih u pravnom poretku Unije.

505

Ta institucija tako ističe, pozivajući se na sudsku praksu Suda, da se država članica može pozvati na taj članak 4. stavak 2. samo ako može dokazati da je njezin nacionalni identitet stvarno ugrožen i da se njezina pravila temelje na objektivnim razlozima, da su valjano opravdana i proporcionalna te da poštuju temeljna prava utvrđena Poveljom i opća načela prava Unije.

506

Komisija dodaje da Zakon o izmjeni, propisujući da maloljetnici moraju biti zaštićeni od prikazivanja i promicanja necisrodnih ili neheteroseksualnih osoba kao i njihova načina života, polazi od premise da su takvi sadržaji štetni i da po svojoj prirodi i svojem postojanju predstavljaju opasnost za društvo. Pozivanje na načelo opreznosti odražava pristup prema kojem je rodna raznolikost istovjetna potencijalno opasnom „proizvodu”.

507

Osim toga, kad je riječ o pravnim obvezama koje proizlaze iz članka 2. UEU‑a, ta institucija smatra da ništa u njegovu tekstu ne upućuje na to da taj članak nije pravno obvezujući.

508

Najprije, iz preambule UEU‑a proizlazi da taj članak 2. nije isključivo programski. U tom je kontekstu Sud presudio da navedeni članak 2. nije puko navođenje političkih smjernica ili namjera, nego sadržava vrijednosti koje su sastavni dio samog identiteta Unije kao zajedničkog pravnog poretka.

509

Nadalje, opća načela prava Unije općenito su definirana i često se konkretiziraju drugim odredbama primarnog ili sekundarnog prava, a da pritom ne ostaju bez obvezujuće prirode ili jasnoće.

510

Usto, iz sudske prakse Suda proizlazi da je pravno obvezujuća priroda članka 2. UEU‑a u skladu s uzajamnim povjerenjem koje mora postojati između država članica, pri čemu svaka od njih dijeli sa svim drugim državama članicama zajedničke vrijednosti na kojima se temelji Unija, kao što je to pojašnjeno u tom članku 2.

511

Štoviše, Komisija napominje da joj, suprotno onomu što tvrdi Mađarska, navedeni članak 2. omogućava samo da utvrdi povrede pravila prava Unije koje imaju određenu težinu ili horizontalnu prirodu, to jest, kao u ovom slučaju, povrede članaka 1., 7., 11. i 21. Povelje.

512

Što se tiče navodne povrede načela ne bis in idem, na koju se Mađarska također poziva, Komisija ističe da u ovom slučaju nije riječ o izricanju sankcije jer je presuda kojom se utvrđuje povreda obveze države članice na temelju članka 258. UFEU‑a isključivo deklaratorna. U svakom slučaju, ta institucija tvrdi, pozivajući se na sudsku praksu Suda, da se na to načelo mogu pozivati samo pojedinci.

513

Mađarska odgovara da je članak 2. UEU‑a odredba opće prirode koja ne može služiti kao pravna osnova za tužbu za utvrđenje povrede obveze jer se u njemu nabrajaju zajedničke vrijednosti Unije. Tim se člankom Komisiji ne dodjeljuje ni nadležnost koja bi joj omogućila neograničen nadzor nad pravnim porecima država članica.

514

Činjenica da je taj članak obvezujući ne znači da njegova povreda može biti predmet tužbe za utvrđenje povrede obveze na temelju članka 258. UFEU‑a. Glavni način za osiguranje poštovanja vrijednosti utvrđenih u članku 2. UEU‑a je postupak predviđen člankom 7. UEU‑a.

515

Iz presude od 16. veljače 2022., Mađarska/Parlament i Vijeće (C‑156/21, EU:C:2022:97, t. 157. i 158.) proizlazi da doseg vrijednosti utvrđenih u članku 2. UEU‑a pojašnjavaju određene odredbe Povelje i UFEU‑a, pri čemu te odredbe mogu, ovisno o slučaju, biti predmet tužbe za utvrđenje povrede obveze, za razliku od tog članka 2. promatranog zasebno. Stoga se samo članak 7. UEU‑a odnosi na ozbiljne povrede vrijednosti navedenih u tom članku 2. kao takvom.

516

Osim toga, Mađarska tvrdi da se nije pozvala na poštovanje svojeg nacionalnog identiteta kako bi opravdala nepoštovanje Ugovorâ, s obzirom na to da se Zakonom o izmjeni ne povređuju ni Ugovori ni odredbe sekundarnog prava Unije. Suprotno tomu, tvrdi da države članice raspolažu marginom prosudbe za određivanje razine zaštite temeljnih interesa društva u pogledu pitanja usko povezanih sa svojim nacionalnim identitetom, pri čemu je takvu marginu prosudbe istaknuo nezavisni odvjetnik A. M. Collins u svojem mišljenju u predmetu Commune d’Ans (C‑148/22, EU:C:2023:378, t. 45.).

517

Naposljetku, činjenica da se državu članicu osuđuje za povredu i temeljnih prava zajamčenih Poveljom i članka 2. UEU‑a mogla bi biti protivna načelu ne bis in idem.

518

U svakom slučaju, cilj Zakona o izmjeni nije stigmatizirati necisrodne ili neheteroseksualne osobe niti ih isključiti iz društva.

519

S obzirom na prethodna razmatranja, šesti prigovor je nedopušten ili, podredno, neosnovan.

520

Kao prvo, što se tiče argumenta Mađarske prema kojem članak 2. UEU‑a ne sadržava konkretne zahtjeve koji bi sami po sebi mogli biti temelj tužbe za utvrđenje povrede obveze, najprije valja podsjetiti na to da Unija ima ustavni okvir koji joj je svojstven. Iz tog okvira proizlaze temeljne vrijednosti utvrđene u tom članku 2., u skladu s kojima se Unija „temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava”, opća načela prava Unije, odredbe Povelje i odredbe UEU‑a i UFEU‑a (vidjeti u tom smislu mišljenje 1/17 (Sporazum CETA EU‑Kanada) od 30. travnja 2019., EU:C:2019:341, t. 110. i navedenu sudsku praksu).

521

U skladu s člankom 49. UEU‑a, poštovanje tih vrijednosti pretpostavka je pristupanja Uniji za svaku europsku državu koja podnosi zahtjev za članstvo u Uniji, čime se povezuju države koje su slobodno i dobrovoljno prihvatile navedene vrijednosti i koje se trajno obvezuju promicati ih (vidjeti u tom smislu presude od 16. veljače 2022., Mađarska/Parlament i Vijeće, C‑156/21, EU:C:2022:97, t. 124.; od 16. veljače 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑157/21, EU:C:2022:98, t. 142. i od 29. ožujka 2022., Getin Noble Bank, C‑132/20, EU:C:2022:235, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

522

Naime, kada država kandidatkinja postane država članica, ona se pridružuje pravnoj strukturi koja počiva na temeljnoj premisi prema kojoj svaka država članica dijeli sa svim drugim državama članicama i priznaje da one s njom dijele iste zajedničke vrijednosti koje taj članak sadržava i na kojima se temelji Unija. Ta se premisa zasniva na posebnim i bitnim značajkama prava Unije koje potječu iz same njegove prirode i proizlaze iz autonomije koju uživa navedeno pravo u odnosu na prava država članica kao i međunarodno pravo. Ona podrazumijeva i opravdava postojanje uzajamnog povjerenja među državama članicama u priznavanju tih vrijednosti i, stoga, u poštovanju prava Unije koje ih provodi (vidjeti u tom smislu presude od 16. veljače 2022., Mađarska/Parlament i Vijeće, C‑156/21, EU:C:2022:97, t. 125. i od 16. veljače 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑157/21, EU:C:2022:98, t. 143. i navedenu sudsku praksu).

523

Iz toga proizlazi da je uvjet za uživanje svih prava koja proizlaze iz primjene Ugovorâ na tu državu članicu to da država članica poštuje vrijednosti sadržane u članku 2. UEU‑a. Naime, poštovanje tih vrijednosti ne može se svesti na obvezu kojom je država kandidatkinja obvezana radi pristupanja Uniji i koje bi se mogla osloboditi nakon svojeg pristupanja (presude od 16. veljače 2022., Mađarska/Parlament i Vijeće, C‑156/21, EU:C:2022:97, t. 126. i od 16. veljače 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑157/21, EU:C:2022:98, t. 144. i navedena sudska praksa).

524

Osim toga, država članica ne može izmijeniti svoje zakonodavstvo na način da to dovede do slabljenja zaštite vrijednosti utvrđenih u tom članku 2. Tako su države članice dužne osigurati da se s obzirom na te vrijednosti izbjegne svako slabljenje (vidjeti u tom smislu presudu od 20. travnja 2021., Repubblika, C‑896/19, EU:C:2021:311, t. 63. i 64. i navedenu sudsku praksu).

525

Iz toga slijedi da navedeni članak 2. nije puko navođenje političkih smjernica ili namjera, nego sadržava vrijednosti koje su sastavni dio samog identiteta Unije kao zajedničkog pravnog poretka te od država članica zahtijeva da ih održavaju i promiču. Te su vrijednosti konkretizirane u načelima i odredbama koji sadržavaju detaljnije prisilne obveze država članica (vidjeti u tom smislu presude od 16. veljače 2022., Mađarska/Parlament i Vijeće, C‑156/21, EU:C:2022:97, t. 232. i od 16. veljače 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑157/21, EU:C:2022:98, t. 264.).