–

za Steiermärkische Bank und Sparkassen AG, KL i TR, S. Ficulovič i B. Fletzberger, Rechtsanwälte

–

za Österreichische Finanzmarktaufsichtsbehörde (FMA), D. Wagner i P. Wanek, u svojstvu agenata,

–

za njemačku vladu, M. J. Möller, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, A. Manzaneque Valverde i G. von Rintelen, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 58. stavaka 1. do 3., članka 59. stavka 1. i članka 60. stavaka 5. i 6. Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (SL 2015., L 141, str. 73.), kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2018/843 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. (SL 2018., L 156, str. 43.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2015/849).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Steiermärkische Bank und Sparkassen AG i osoba KL i TR, s jedne strane, i Österreichische Finanzmarktaufsichtsbehörde (FMA) (Tijelo za nadzor financijskih tržišta (FMA), Austrija), s druge strane, o zakonitosti odluke kojom je to tijelo društvu Steiermärkische Bank und Sparkassen izreklo upravno‑kaznenu sankciju.

3

U uvodnim izjavama 1. i 59. Direktive 2015/849 navodi se:

[...]

4

Člankom 1. stavcima 1. i 2. te direktive predviđa se:

„1.   Cilj je ove Direktive sprečavanje korištenja financijskog sustava Unije u svrhu pranja novca i financiranja terorizma.

2.   Države članice osiguravaju zabranu pranja novca i financiranja terorizma.”

5

Člankom 2. stavkom 1. navedene direktive određuje se:

„Ova se Direktiva primjenjuje na sljedeće obveznike:

[...]”

6

Članak 5. te direktive glasi kako slijedi:

„Države članice mogu donijeti ili zadržati na snazi strože odredbe u području koj[e] obuhvaća ova Direktiva u svrhu sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, u granicama prava Unije.”

7

Poglavlje VI. Direktive 2015/849, naslovljeno „Politike, postupci i nadzor”, sadržava odjeljak 4., naslovljen „Sankcije”, koji sadržava članke 58. do 62. te direktive. Tim člankom 58. u stavcima 1. do 3. predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju da obveznici mogu snositi odgovornost za kršenje nacionalnih odredaba kojima se prenosi ova Direktiva u skladu s ovim člankom i člancima od 59. do 61. Svaka sankcija ili mjera koja iz toga proizlazi učinkovita je, proporcionalna i odvraćajuća.

2.   Ne dovodeći u pitanje pravo država članica da predvide i uvedu kaznenopravne sankcije, države članice utvrđuju pravila o administrativnim sankcijama i mjerama te osiguravaju da njihova nadležna tijela mogu uvesti te sankcije i mjere u odnosu na kršenje nacionalnih odredaba kojima se prenosi ova Direktiva i osiguravaju njihovu primjenu.

Države članice mogu odlučiti da neće utvrditi pravila o administrativnim sankcijama ili mjerama za kršenje koja u njihovom pravu podliježu kaznenim sankcijama. U tom slučaju države članice [Europskoj k]omisiji dostavljaju relevantne odredbe kaznenog prava.

Države članice osim toga osiguravaju da ako njihova nadležna tijela utvrde kršenja koja podliježu kaznenim sankcijama, ona o tome pravodobno obavijeste tijela za izvršavanja zakonodavstva.

3.   Kada se obveze primjenjuju na pravne osobe, države članice u slučaju kršenja nacionalnih odredaba kojima se prenosi ova Direktiva, osiguravaju da se sankcije i mjere mogu primijeniti na članove upravljačkog tijela i na druge fizičke osobe koje su prema nacionalnom pravu odgovorne za kršenje. ”

8

Člankom 59. navedene direktive određuje se:

„1.   Države članice osiguravaju primjenu ovog članka barem na kršenja obveznika koja su ozbiljna, opetovana, sustavna ili kombinacija navedenog, zahtjeva utvrđenih u:

2.   Države članice osiguravaju da u slučajevima iz stavka 1. administrativne sankcije i mjere koje se mogu primijeniti uključuju barem sljedeće:

3.   Države članice osiguravaju, odstupajući od stavka 2. točke (e), ako je dotični obveznik kreditna institucija ili financijska institucija, da se mogu primijeniti i sljedeće sankcije:

4.   Države članice mogu ovlastiti nadležna tijela za uvođenje dodatnih vrsta administrativnih sankcija povrh onih iz stavka 2. točaka od (a) do (d) ili za izricanje administrativnih novčanih kazni koje premašuju iznose iz stavka 2. točke (e) i stavka 3.”

9

Članak 60. stavci 5. i 6. te direktive glasi kako slijedi:

„5.   Države članice osiguravaju da se pravne osobe mogu smatrati odgovornima za kršenja iz članka 59. stavka 1. koja u njihovu korist počini bilo koja osoba djelujući samostalno ili kao dio tijela te pravne osobe i čija se vodeća pozicija u pravnoj osobi temelji na bilo čemu od sljedećega:

6.   Države članice također osiguravaju da se pravne osobe mogu smatrati odgovornima ako je nedostatak nadzora ili kontrole od strane osobe iz stavka 5. ovog članka omogućio da osoba koja je podređena toj pravnoj osobi počini kršenje iz članka 59. stavka 1. u korist te pravne osobe.”

10

Člankom 58. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 127, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.) u stavku 2. predviđa se:

„Svako nadzorno tijelo ima sve sljedeće korektivne ovlasti:

[...]

[...]”

11

Člankom 83. stavcima 1. do 6. te uredbe određuje se:

„1.   Svako nadzorno tijelo osigurava da je izricanje upravnih novčanih kazni u skladu s ovim člankom u pogledu kršenja ove Uredbe iz stavaka 4., 5. i 6. u svakom pojedinačnom slučaju učinkovito, proporcionalno i odvraćajuće.

2.   Upravne novčane kazne izriču se uz mjere ili umjesto mjera iz članka 58. stavka 2. točaka od (a) do (h) i članka 58. stavka 2. točke (j), ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Pri odlučivanju o izricanju upravne novčane kazne i odlučivanju o iznosu te upravne novčane kazne u svakom pojedinom slučaju dužna se pozornost posvećuje sljedećem:

[...]

3.   Ako voditelj obrade ili izvršitelj obrade za istu ili povezane obrade namjerno ili iz nepažnje prekrši nekoliko odredaba ove Uredbe ukupan iznos novčane kazne ne smije biti veći od administrativnog iznosa utvrđenog za najteže kršenje.

4.   Za kršenja sljedećih odredaba, u skladu sa stavkom 2., mogu se izreći upravne novčane kazne u iznosu do 10000000 [eura], ili u slučaju poduzetnika do 2 % ukupnog godišnjeg prometa na svjetskoj razini za prethodnu financijsku godinu, ovisno o tome što je veće:

[...]

5.   Za kršenja sljedećih odredaba, u skladu sa stavkom 2., mogu se izreći upravne novčane kazne u iznosu do 20000000 [eura], ili u slučaju poduzetnika do 4 % ukupnog godišnjeg prometa na svjetskoj razini za prethodnu financijsku godinu, ovisno o tome što je veće:

[...]

6.   Za nepoštovanje naredbe nadzornog tijela iz članka 58. stavka 2. u skladu sa stavkom 2. ovog članka mogu se izreći upravne novčane kazne u iznosu do 20000000 [eura], ili u slučaju poduzetnika do 4 % ukupnog godišnjeg prometa na svjetskoj razini za prethodnu financijsku godinu, ovisno o tome što je veće.”

12

Člankom 34. Finanzmarkt‑Geldwäschegesetza (Zakon o pranju novca na financijskim tržištima od 26. srpnja 2017., (BGBl. I, br. 118/2016), u verziji od 28. svibnja 2021., (BGBl. I, br. 17/2018) (u daljnjem tekstu: Zakon o pranju novca), predviđa se:

„Tko kao odgovorna osoba (članak 9. Verwaltungsstrafgesetza (Zakon o upravnim sankcijama, u daljnjem tekstu: Zakon o upravnim sankcijama)) obveznika prekrši obveze koje su propisane

[...]

[...]

[...]

čini upravni prekršaj i FMA mu izriče novčanu kaznu u iznosu do 150000 eura.

(2)   Ako su kršenja obveza u skladu sa stavkom 1. točkom 2. ozbiljna, opetovana ili sustavna ili kombinacija navedenog, novčana kazna iznosi do 5000000 eura ili do dvostrukog iznosa koristi ostvarene kršenjem obveza ako se taj iznos može odrediti.

(3)   Tko kao odgovorna osoba (članak 9. Zakona o upravnim sankcijama) obveznika

čini prekršaj za koji FMA može izreći novčanu kaznu u iznosu do 5000000 eura ili do dvostrukog iznosa koristi ostvarene kršenjem obveza ako se taj iznos može odrediti.

[...]”

13

Člankom 35. Zakona o pranju novca određuje se:

„(1)   FMA može pravnim osobama izreći novčane kazne kada kršenje obveza iz članka 34. stavaka 1. do 3. u njihovu korist počini bilo koja osoba djelujući samostalno ili kao dio tijela te pravne osobe i čija se vodeća pozicija u pravnoj osobi temelji na bilo čemu od sljedećega:

(2)   Pravne osobe mogu se također smatrati odgovornima za kršenje obveze u skladu s člankom 34. stavcima 1. do 3. ako je nedostatak nadzora ili kontrole od strane osobe iz stavka 1. omogućio da njezin zaposlenik počini kršenje obveze iz članka 34. stavaka 1. do 3. u korist te pravne osobe.

[...]”

14

Članak 36. toga zakona glasi kako slijedi:

„Za upravne prekršaje predviđene ovim saveznim zakonom umjesto roka zastare za pokretanje postupka primjenjuje se rok od tri godine (članak 31. stavak 1. Zakona o upravnim sankcijama). Rok za zastaru kažnjivosti (članak 31. stavak 2. Zakona o upravnim sankcijama) u tim slučajevima iznosi pet godina.”

15

Odlukom od 29. veljače 2024. FMA je na temelju članka 35. stavaka 1. i 2. Zakona o pranju novca izrekao sankciju društvu Steiermärkische Bank und Sparkassen jer je povrijedilo svoje obveze dužne pažnje u pogledu pranja novca.

16

Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija), sud koji je uputio zahtjev, kojemu je podnesena žalba protiv te odluke, kvalificira navedenu sankciju dijelom „upravnog kaznenog prava” i pojašnjava da kaznena odgovornost pravnih osoba nije povezana s austrijskim „upravnim kaznenim pravom”. Prema mišljenju tog suda, članak 35. stavci 1. i 2. Zakona o pranju novca, kojim su u austrijsko pravo u biti prenesene odredbe članka 59. i članka 60. stavaka 5. i 6. Direktive 2015/849, jedna je od prvih odredbi u kojima je kaznena odgovornost pravnih osoba uvedena u to pravo.

17

Međutim, tim člankom 35. stavkom 1. uvedeno je, kao dodatni uvjet za sankcioniranje pravne osobe, da je „kršenje obveze iz članka 34. stavaka 1. do 3.” počinila fizička osoba u njezinu korist.

18

Osobe KL i TR dvije su fizičke osobe čije se radnje mogu pripisati društvu Steiermärkische Bank und Sparkassen. Također su, kao optuženici, stranke glavnog postupka.

19

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je, prema sudskoj praksi Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud, Austrija), da bi pravna osoba mogla biti kažnjena, potrebno, kao prvo, da je fizička osoba čije djelovanje mora pripisati toj pravnoj osobi prethodno sâma bila uključena u predmetni postupak kao okrivljenik, a ne samo kao svjedok, sa svim pravima povezanima s tim svojstvom, kao drugo, da se u izreci rješenja o izricanju kazne navedenoj pravnoj osobi utvrdilo nezakonito i skrivljeno djelovanje te fizičke osobe ili zakonskog zastupnika te pravne osobe i, kao treće, da je takvo djelovanje u toj izreci pripisano i predmetnoj pravnoj osobi.

20

Sud koji je uputio zahtjev pita se ograničava li se tim dodatnim zahtjevima doseg članka 60. stavka 5. Direktive 2015/849. Dvojbe tog suda prije svega postoje zbog činjenice da „administrativne sankcije i [...] mjere” koje se predviđaju tom direktivom moraju biti „učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće”, u skladu s uvodnom izjavom 59. i člankom 58. stavkom 1. navedene direktive. Osim toga, predmetni su postupci složeni jer su činjenice na kojima se oni temelje često netransparentne i stoga nepoznate tijelu javne vlasti, dok se na te postupke primjenjuje rok zastare od pet godina od dana nastanka predmetnih činjenica.

21

Naposljetku, navedeni sud smatra da bi za potrebe rješenja spora koji se pred njim vodi mogla biti relevantna sudska praksa koja proizlazi iz presude od 5. prosinca 2023., Deutsche Wohnen (C‑807/21, EU:C:2023:950), kojom je Sud presudio da članak 58. stavak 2. i članak 83. stavke 1. do 6. OUZP‑a treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg se pravnoj osobi u svojstvu voditelja obrade može izreći upravna novčana kazna za kršenje iz stavaka 4. do 6. tog članka 83. samo ako je to kršenje prethodno pripisano identificiranoj fizičkoj osobi.

22

U tim je okolnostima Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Protive li se sekundarnom pravu Unije (osobito članku 60. stavcima 5. i 6. u vezi s člankom 58. stavcima 1. do 3. i člankom 59. stavkom 1. [Direktive 2015/849]), kao i općim načelima prava Europske unije, osobito načelu effet utile, odredbe članka 35. stavaka 1. do 3. (o kažnjivosti pravnih osoba) i članka 36. (produljenje roka zastare) [Zakona o pranju novca], kojima se, kako ih tumači austrijski Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud) zahtijeva da je za kažnjavanje pravne osobe nužno da se prije toga njezinu zakonskom zastupniku ili drugoj fizičkoj osobi koja je djelovala u njezino ime formalno prizna svojstvo okrivljenika uz očuvanje svih prava stranaka i, nadalje, da u izreci upravne odluke o izricanju kazne u odnosu na pravnu osobu treba obvezno utvrditi da je fizička osoba (ili zakonski zastupnik pravne osobe) koja je ondje konkretno navedena djelovala tako da je [nezakonito i svojom krivnjom počinila kršenje] kako bi se to postupanje u daljnjem koraku moglo pripisati pravnoj osobi, pri čemu zastara progona nakon završetka radnje nastupa u roku od tri godine, a zastara kažnjivosti u roku od pet godina?”

23

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 58. stavke 1. do 3., članak 59. stavak 1. i članak 60. stavke 5. i 6. Direktive 2015/849, u vezi s načelom effet utile, tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se:

24

Kad je riječ o prvom dijelu postavljenog pitanja, koji se odnosi na uvjete za utvrđivanje odgovornosti pravne osobe, najprije valja podsjetiti na to da je glavni cilj Direktive 2015/849, kao što to proizlazi iz njezina naslova i članka 1. stavaka 1. i 2., sprečavanje korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma. Konkretno, cilj je odredbi te direktive da se u skladu s pristupom koji se temelji na procjeni rizika utvrdi skup preventivnih i odvraćajućih mjera koje omogućuju učinkovito suzbijanje pranja novca i financiranja terorizma, kako bi se izbjegla mogućnost, kao što proizlazi iz uvodne izjave 1. navedene direktive, da nezakoniti novčani tokovi naštete integritetu, stabilnosti i ugledu financijskog sektora Unije te ugroze njezino unutarnje tržište i međunarodni razvoj (presuda od 19. lipnja 2025., Lietuvos bankas, C‑671/23, EU:C:2025:457, t. 35. i navedena sudska praksa).

25

Na temelju članka 2. stavka 1. Direktive 2015/849, ta se direktiva primjenjuje na subjekte pod nazivom „obveznici”. U skladu s točkama 1. do 3. tog članka 2. stavka 1. ti obveznici su kreditne institucije, financijske institucije i, u skladu s točkom 3., fizičke ili pravne osobe iz te točke, u obavljanju njihovih profesionalnih djelatnosti.

26

Tako obveze koje se Direktivom 2015/849 nalažu obveznicima imaju kako pravne osobe tako i fizičke osobe, pod uvjetom da se te osobe mogu smatrati obveznicima u smislu članka 2. stavka 1. navedene direktive.

27

Konkretnije, kad je riječ o sankcijama predviđenima u članku 59. Direktive 2015/849, koje se u skladu sa stavkom 1. tog članka 59. primjenjuju barem na kršenja obveznika koja su ozbiljna, opetovana, sustavna ili kombinacija navedenog, važno je naglasiti da se člankom 58. stavkom 1. te direktive državama članicama nalaže da osiguraju da obveznici mogu snositi odgovornost za kršenje nacionalnih odredaba kojima se prenosi navedena direktiva.

28

Međutim, ništa u tom članku 58. stavku 1. ne omogućuje zaključak da odgovornost obveznika na temelju navedene direktive može, s obzirom na to da je riječ o pravnoj osobi, ovisiti o utvrđivanju odgovornosti fizičke osobe na temelju nacionalnog prava.

29

Kada je obveznik pravna osoba, s obzirom na to da takva osoba može djelovati samo posredstvom fizičkih osoba za koje je odgovorna, Direktivom 2015/849 samo se uvode pravila kojima se pobliže određuju uvjeti pod kojima, s jedne strane, kršenja za koja se utvrđuje odgovornost pravne osobe također treba pripisati fizičkim osobama koje su za njih odgovorne na temelju nacionalnog prava i, s druge strane, pod kojima radnje određenih fizičkih osoba mogu dovesti do odgovornosti pravne osobe.

30

Tako, s jedne strane, u skladu s člankom 58. stavkom 3. te direktive, kada se obveze primjenjuju na pravne osobe, države članice u slučaju kršenja nacionalnih odredaba kojima se prenosi navedena direktiva, osiguravaju da se sankcije i mjere mogu primijeniti na članove upravljačkog tijela i na druge fizičke osobe koje su prema nacionalnom pravu odgovorne za to kršenje. Međutim, iz te odredbe ne proizlazi da izricanje sankcije pravnoj osobi kao obvezniku podliježe prethodnom utvrđenju da je to kršenje počinila fizička osoba. Naprotiv, odgovornost fizičkih osoba na temelju nacionalnog prava samo je sporedna i komplementarna odgovornosti te pravne osobe na temelju Direktive 2015/849.

31

S druge strane, u skladu s člankom 60. stavcima 5. i 6. Direktive 2015/849, države članice osiguravaju da se pravna osoba može smatrati odgovornom kako za kršenja koja u njezinu korist počini bilo koja osoba djelujući samostalno ili kao dio tijela te pravne osobe i koja je na vodećoj poziciji u navedenoj pravnoj osobi, tako i ako je nedostatak nadzora ili kontrole takve osobe omogućio da osoba koja je podređena toj pravnoj osobi počini kršenja u korist te pravne osobe.

32

U tom se članku 60. stavcima 5. i 6. samo navodi, kao što to ističu FMA i Komisija, fizičke osobe čije radnje ili propusti u ime pravne osobe mogu dovesti do njezine odgovornosti. Nasuprot tomu, iz toga ne proizlazi da se odgovornost tih fizičkih osoba na temelju nacionalnog prava mora prethodno utvrditi i da se one moraju navesti u izreci odluke kojom se toj pravnoj osobi izriče sankcija i proglasiti odgovornima za predmetno kršenje.

33

Tumačenje članaka 58. do 60. Direktive 2015/849, prema kojem države članice mogu uvjetovati odgovornost pravne osobe prethodnim utvrđenjem da je kršenje počinila fizička osoba, osim toga, bilo bi protivno zahtjevu iz članka 58. stavka 1. te direktive da svaka sankcija ili mjera koja proizlazi iz odgovornosti obveznika u slučaju povrede nacionalnih odredbi kojima se prenosi navedena direktiva bude učinkovita, proporcionalna i odvraćajuća. Naime, takav bi zahtjev mogao oslabiti djelotvornost i odvraćajući učinak sankcija koje su Direktivom 2015/849 izravno nametnute pravnim osobama kao obveznicima (vidjeti po analogiji presudu od 5. prosinca 2023., Deutsche Wohnen, C‑807/21, EU:C:2023:950, t. 51.).

34

Valja još pojasniti, s jedne strane, da, iako se tom direktivom provodi samo minimalno usklađivanje (presuda od 18. travnja 2024., Citadeles nekustamie īpašumi, C‑22/23, EU:C:2024:327, t. 48. i navedena sudska praksa), države članice ipak ne mogu ograničiti doseg odgovornosti koju članak 58. stavak 1. navedene direktive nameće tim obveznicima, među kojima su i pravne osobe.

35

Usto, kao što je to Sud istaknuo, iako se člankom 59. Direktive 2015/849 državama članicama ostavlja mogućnost da predvide sankcije i mjere različite od onih navedenih u tom članku 59. stavku 1., te države članice ipak trebaju sankcionirati kršenja iz te odredbe koja su počinili obveznici, i to predviđajući barem administrativne sankcije i mjere navedene u navedenom članku 59. stavcima 2. i 3. (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 2025., Lietuvos bankas, C‑671/23, EU:C:2025:457, t. 37.).

36

S druge strane, s obzirom na to da, kao što je to navedeno u točki 19. ove presude, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da uvjeti za utvrđivanje odgovornosti pravnih osoba na temelju nacionalnih pravila kojima se prenosi Direktiva 2015/849 proizlaze iz sudske prakse Verwaltungsgerichtshofa (Visoki upravni sud), valja još podsjetiti na to da su, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, nacionalni sudovi prilikom primjene svojeg nacionalnog prava dužni tumačiti ga u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu direktive o kojoj je riječ kako bi se postigao njome predviđen rezultat i postupilo u skladu s trećim stavkom članka 288. UFEU‑a. Naime, ta obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava inherentna je sustavu UFEU‑a jer omogućava nacionalnim sudovima da osiguraju, u okviru svojih nadležnosti, potpunu učinkovitost prava Unije prilikom rješavanja sporova koji se pred njima vode (presuda od 26. lipnja 2025., Makeleio i Zougla, C‑555/23 i C‑556/23, EU:C:2025:484, t. 85. i navedena sudska praksa).

37

Načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir njihovo cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, kako bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne direktive i kako bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići (presuda od 26. lipnja 2025., Makeleio i Zougla, C‑555/23 i C‑556/23, EU:C:2025:484, t. 86. i navedena sudska praksa).

38

Stoga je u ovom slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da relevantne odredbe Zakona o pranju novca tumači u skladu s Direktivom 2015/849.

39

Kada je riječ o drugom dijelu postavljenog pitanja, u pogledu određivanja, nacionalnim pravom, zastarnih rokova, valja podsjetiti na to da u nedostatku ujednačenih pravila o povratu poreza nametnutih protivno pravu Unije, države članice zadržavaju pravo primjene postupovnih pravila predviđenih njihovim pravnim poretkom, osobito u području prekluzivnih rokova, uz poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Caterpillar Financial Services, C‑500/16, EU:C:2017:996, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

40

Radi provjere toga poštuje li se načelo ekvivalentnosti, valja ispitati postoji li, osim pravila o zastari, koje se primjenjuje na tužbe čiji je cilj u nacionalnom pravu osigurati zaštitu prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, i pravilo o zastari koje se primjenjuje na pravna sredstva nacionalnog prava i mogu li se, s obzirom na njihov predmet i ključne značajke, ta dva pravila o zastari smatrati sličnima (presuda od 20. prosinca 2017., Caterpillar Financial Services, C‑500/16, EU:C:2017:996, t. 38. i navedena sudska praksa).

41

Što se tiče načela djelotvornosti, valja podsjetiti na to da su države članice odgovorne da u svakom slučaju osiguraju djelotvornu zaštitu prava zajamčenih pravom Unije i da to načelo osobito zahtijeva da tijela država članica u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju izvršavanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Caterpillar Financial Services, C‑500/16, EU:C:2017:996, t. 41. i navedenu sudsku praksu).

42

Sud je priznao usklađenost s pravom Unije utvrđivanja razumnih prekluzivnih rokova za podnošenje pravnih sredstava u interesu pravne sigurnosti. Primjerice, smatralo se da su rokovi zastare od tri ili dvije godine u skladu s načelom djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Caterpillar Financial Services, C‑500/16, EU:C:2017:996, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

43

Tako treba smatrati da su načelno usklađeni s pravom Unije rok zastare prava nadležnih tijela na pokretanje progona od tri godine računajući od dana završetka navodnog kršenja i rok zastare od pet godina od tog datuma za izricanja sankcije, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2023., Napfény‑Toll, C‑615/21, EU:C:2023:573, t. 37.).

44

Međutim, spis kojim Sud raspolaže ne sadržava nijedan element kojim bi se dokazalo da rokovi zastare od tri godine i pet godina predviđeni člankom 36. Zakona o pranju novca možda nisu usklađeni s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

45

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 58. stavke 1. do 3., članak 59. stavak 1. i članak 60. stavke 5. i 6. Direktive 2015/849, u vezi s načelom effet utile, treba tumačiti na način da im se:

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:

Članak 58. stavke 1. do 3., članak 59. stavak 1. i članak 60. stavke 5. i 6. Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2018/843 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018., u vezi s načelom effet utile,

treba tumačiti na način da im se: